Šeherzada Delić

Šeherzada Delić Profesorica bosanskog jezika i književnosti
Bihać

Pošto Eurovision nisu zabranili učešće genocidnom Izraelu, nisu im zabranili ni učešće na Svjetskom nogometnom prvenstvu...
07/09/2026

Pošto Eurovision nisu zabranili učešće genocidnom Izraelu, nisu im zabranili ni učešće na Svjetskom nogometnom prvenstvu, mnoge evropske zemlje podržavaju Izrael u ubijanju svega što nije jevrejsko, zašto bi onda Srbija zabranila veličanje ratnog zločinca na svom nogometnom prvenstvu i veličanje genocida nad Bošnjacima?!? Cijela Europa je anti islamska! Četiri godine gledali su inertno kako četnici i ustaše čereče BiH i Bošnjake, k’o biva, čekajući da se Milošević i Tuđman dogovore.

MLADENOVIĆ VELJKO:
“PRAVAC POTOČARI“ nije navijanje. To je poruka mržnje, prizivanje genocida i veličanje osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.

Nakon svih gadosti koje dolaze iz Srbije i RS-a zadnjih nekoliko dana od kad je krepao monstrum, malo šta me više može iznenaditi ili izazvati mučninu. Pa ipak, ovog p**a su tzv. "navijači" zajedno s upravom kluba Crvene Zvezde uputili javni poziv na ponovno klanje i genocid u Potočarima (Srebrenici).

Sutra ćete videti horde skakavaca iz Republike SrBske kako se klanjaju ideji genocida i streljanja ljudi druge vere i nacije.

Srbi su nepopravljiv narod. Ovde je morala da se desi okupacija kao u Japanu i Nemačkoj posle Drugog svetskog rata sve dok se i poslednji majmun batinom ne nauči šta je ljudsko biće.

Nemojmo se čuditi što nas je NATO bombardovao. Ako ovako nastavimo, opet će ali će i to biti džabe ako se zaustavi na polovičnom kompromisu. Ovde je potrebna potpuna denacifikacija srpskog naroda, a Mladićeva i Vučićeva slika da budu primer zla zločinca i ideologa i pokrovitelja zločina.

Izvinjavam se Bošnjacima!
Ni juče, ni danas, niti bilo kog narednog dana.
NE U MOJE IME!!!

“Dok je celi stadion u Beogradu odavao počast presuđeno ratnom zločincu, jedan čovek je napustio stadion. Rasim Ljajić” predsednik FK Partizana. HVALA.

Prenijela objavu DRAGANA BURSAĆA:“Ne znam kako da vam kažem, dame i gospodo, ali vi ste finansirali svaki metak i granat...
03/09/2026

Prenijela objavu DRAGANA BURSAĆA:

“Ne znam kako da vam kažem, dame i gospodo, ali vi ste finansirali svaki metak i granatu kojim su ljudi ubijani, vi ste finansirali neprebrojne ratne zločine i genocid. A mnogi su učestvovali i na direktnije načine, glasajući za Miloševića, Šešelja, Arkana i slične zlikovce. I sad vas se to ne tiče? Ne zanima vas? I mislite da se tako može živeti, da ćete se osloboditi autokratije i graditi normalno društvo. Ne gradi se normalno društvo na kostima nevinih ljudi. Na kostima koje su Mladić i njegove horde premeštali bagerima iz jedne masovne grobnice u drugu, kako bi zameli tragove svog herojskog dela. Pa ako je taj vaš Mladić heroj, zašto je onda skrivao svoje junačke podvige ?”..

piše: Tomislav Marković

SEAD ZUKIĆ - ŽIVINICE: Draga, cijenjena i poštovana gospodjo, ŠEHERZADA. Molim vas molim vas pročitajte ako možete moju ...
02/09/2026

SEAD ZUKIĆ - ŽIVINICE:

Draga, cijenjena i poštovana gospodjo, ŠEHERZADA. Molim vas molim vas pročitajte ako možete moju sledeću poruku, bio bih vam unaprijed zahvalan . Pišem vam iz mjesta Ribnica na prelijepoj rijeci Krivaji , Zavidovići.

“06.07.2026.-JAVNO PITANJE ZA CJELOKUPNU LJUDSKU SAVJEST – „PITANJE ZA MILION DOLARA“
Ko u Bosni i Hercegovini treba i mora da se brine o pravima, dostojanstvu i mjestu koje istinski zaslužuju svi kadaverični donori i njihove porodice? Da li je to državna vlast Bosne i Hercegovine? Vijeće ministara BiH i njegova ministarstva? Vlada Federacije BiH i federalna ministarstva? Kantonalne vlade? Ili lokalne vlasti, gradonačelnici, načelnici i gradska i općinska vijeća?
Godinama se obraćam svima njima. Pisao sam, slao pisma, tražio odgovore i lično razgovarao sa nadležnima. Odgovor koji sam najčešće dobijao bio je: „To nije naša nadležnost.“
Ako niko nije nadležan, onda javno pitam: KO JE ONDA NADLEŽAN ZA KADAVERIČNE DONORE I NJIHOVE PORODICE?
Ako su svi nadležni kada treba govoriti o važnosti doniranja organa, zašto gotovo niko nije nadležan kada treba zaštititi, priznati i dostojanstveno zbrinuti porodice ljudi koji su svoje najmilije izgubili, a čiji su organi drugima spasili život?
Punih 12 godina javno pratim, pišem, istražujem i ukazujem na ovaj problem. Nažalost, stekao sam duboko uvjerenje da su porodice kadaveričnih donora ostavljene na margini sistema.
Često slušamo riječi: „Hvala svim kadaveričnim donorima i njihovim porodicama.“ Čujemo i: „Donor heroj.“ Ali ja pitam: gdje su ta zahvalnost, poštovanje i zaštita kada treba da postanu konkretna djela, prava, institucije i mjesto u sistemu?
Jer riječi bez djela porodici koja je izgubila dijete ne znače mnogo.
Naša kćerka, Minela Zukić, imala je samo 25 godina. Bila je diplomirana pravnica i, prema informacijama i dokumentaciji kojima raspolažem, prvi kadaverični donor u historiji KB Zenica. Ja, njen otac Sead Zukić, prvi sam izrazio želju i jasno rekao da želim donirati sve Mineline organe koji mogu pomoći drugim ljudima. Bila je to moja lična, humana odluka i moja građanska dužnost.
Zato danas javno pitam: Da li je to istina? Ako nije – javno me demantujte. Ako jeste – zašto se o tome godinama šuti? Zašto se ime naše Mine ne spominje onda kada se govori o herojstvu, humanosti i značaju doniranja organa?
Dana 21.03.2025. godine, na Dan Grada Zenica, dodijeljena su priznanja pojedincima koji su, prema odluci nadležnih, zaslužili takvu čast.
Javno pitam: Da li je među tim priznanjima trebalo biti mjesta i za posthumno priznanje našoj Mineli Zukić – kadaveričnom donoru – ravnopravno uz sve druge koji su svojim radom doprinijeli spašavanju života? Da li bi time bilo čije priznanje bilo umanjeno? Da li bi se nečija veličina smanjila?
Ja ne tražim priznanje za sebe. Čak sam sebi obećao da se neću boriti da ga ikada dobijem. Ali bih volio da naša Minela ostane zapamćena i da njeno ime bude dio trajnog promovisanja plemenite ideje doniranja organa, posebno u našoj lokalnoj zajednici Ribnica i cijeloj Bosni i Hercegovini.
Imam još jedno veoma važno pitanje. Ako se za različite projekte i aktivnosti povezane sa transplantacijom i doniranjem organa izdvajaju značajna javna sredstva, zašto se već 12 godina ne može pronaći rješenje za dostojno spomen-obilježje svim kadaveričnim donorima? Zašto se ne može omogućiti osnivanje udruženja porodica kadaveričnih donora, u okviru odgovarajućeg sistema, koje bi vodili mladi i obrazovani ljudi?
Ne tražim privilegije. Tražim mjesto, priznanje i dostojanstvo. Tražim da se porodice kadaveričnih donora konačno čuju.
I još nešto posebno važno. U Zakonu o transplantaciji organa i tkiva u Federaciji BiH, koliko sam mogao vidjeti i razumjeti, ne nalazim jasno uređena prava i zaštitu porodica kadaveričnih donora na način koji bi odgovarao njihovoj posebnoj životnoj situaciji. Ako griješim – ispravite me. Ako nisam u pravu – demantujte me javno. Spreman sam prihvatiti svaku argumentovanu kritiku.
Ali ako jesam u pravu, onda pitam sve odgovorne: Zašto se već 12 godina ništa suštinski ne mijenja?
U proteklih 12 godina gostovao sam na različitim televizijama i razgovarao sa ljekarima i predstavnicima organizacija koje se bave doniranjem i transplantacijom. Mnogo p**a sam slušao o važnosti doniranja organa. Ali kao otac kadaveričnog donora često nisam osjećao ono osnovno – ljudsko priznanje bola i saučešće.
Možda ćete reći da pretjerujem. Možda ćete reći da sve gledam kroz bol roditelja. I jeste tako. Ja jesam otac koji je izgubio svoje dijete. Ali upravo zato znam koliko znači kada neko zastane, pruži ruku, izgovori iskreno „saučešće“ i pokaže da vaše dijete nije zaboravljeno.
Ne želim da Minela bude samo statistika. Ne želim da bilo koji kadaverični donor bude samo broj u nekoj evidenciji. I ne želim da porodice kadaveričnih donora budu potrebne samo onda kada treba govoriti o transplantaciji i spašavanju života.
Ako nema kadaveričnih donora, nema ni mnogih spašenih života.
To nije optužba protiv svih. Naprotiv. Veliku zahvalnost dugujem svim dobrim, humanim ljudima i udruženjima koji razumiju ovu bol i koji se bore za spašavanje života. Ali prema onima za koje smatram da su mogli učiniti više – imam pravo postaviti pitanja. I postavljat ću ih.
Ne zbog mržnje. Ne zbog lične koristi. Nego zbog Mine. Zbog svih drugih kadaveričnih donora. I zbog njihovih porodica.
Zato vas sve pozivam:
UJEDINIMO SE I ISPRAVIMO NEPRAVDE PREMA KADAVERIČNIM DONORIMA I NJIHOVIM PORODICAMA U CIJELOJ BiH.
Neka jednog dana Bosna i Hercegovina bude primjer drugima kako se poštuju ne samo transplantirani pacijenti, nego i oni koji su, nakon svoje smrti, drugima poklonili ono najdragocjenije – šansu za život.
I neka se nikada ne zaboravi:
DA NIJE BILO KADAVERIČNIH DONORA, NE BI BILO NI MNOGIH SPAŠENIH ŽIVOTA.
Moje pitanje za kraj ostavljam svima – vlastima, institucijama, ljekarima, udruženjima, političarima i svim građanima:
DA LI SE UOPŠTE POŠTUJU KADAVERIČNI DONORI U BOSNI I HERCEGOVINI?
Ako se poštuju – pokažimo to djelima. Ako se ne poštuju – krajnje je vrijeme da se to promijeni.
Pozivamo vas da pratite naše Facebook stranice „Sjećanje na Minelu Zukić“ i Fondaciju „Minelino srce“, gdje ćemo nastaviti govoriti o ovoj temi.
I molimo vas da pogledate i sljedeću objavu, jer upravo ona, po našem mišljenju, otvara dodatna pitanja o odgovornosti i prebacivanju nadležnosti:
https://www.facebook.com/share/p/14i7fkGKuDF
MINELA NIJE BROJ. MINELA JE NAŠA KĆERKA.
A svi kadaverični donori nisu samo statistika.
ONI SU LJUDI.
I njihove porodice zaslužuju da budu saslušane, priznate i poštovane.”

“Znate li šta je RAM? Ne, ne mislim na računar. RAM je bio plan. Hladan, precizan i smrtonosan.Vladimir Srebrov, rođen k...
24/08/2026

“Znate li šta je RAM?

Ne, ne mislim na računar.

RAM je bio plan. Hladan, precizan i smrtonosan.

Vladimir Srebrov, rođen kao Milan Nikolić 1954. godine u Požarevcu, bio je pjesnik, književnik i političar. Sin oficira JNA, školovao se u Travniku i Banjoj Luci, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao u Sovjetskom Savezu. Tamo, ponesen idejom panslavizma, mijenja ime u Vladimir Srebrov. Prije i poslije rata radio je kao bibliotekar u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača SDS-a 1990. godine, ali vrlo brzo napušta stranku kada shvata u šta se ona pretvara.

Tokom osamdesetih godina Generalštab tadašnje Jugoslovenske narodne armije utvrdio je famozni Plan RAM. Plan nije nastao u ratu, nije bio improvizacija, nego hladno razrađen projekat. Cilj je bio ekonomsko razaranje Bosne i potpuno uklanjanje bosanskih Muslimana sa njenog prostora.

Srebrov je svjedočio da je bio pod ogromnim pritiskom da prihvati taj plan. Kasnije je govorio da je doživio strašan šok i bol kada je shvatio da ljudi koje je smatrao prijateljima skoro dvadeset godina govore o istrebljenju kao o administrativnom zadatku. Govorio je jasno i bez ublažavanja. Muslimani su, prema planu, trebali biti podvrgnuti konačnom rješenju. Više od polovine trebalo je biti ubijeno. Manji dio prisilno pokršten. Još manjem dijelu, onima s novcem, bio bi dozvoljen odlazak u Tursku kroz takozvani turski koridor.

Bosna i Hercegovina trebala je biti podijeljena interesnim linijama. Planirana je velika Srbija i velika Hrvatska. Granica je zamišljena duž rijeke Vrbas. Samo ime Bosna trebalo je nestati. Upravo iz te ideje nastaje Republika srpska.

U septembru 1991. godine postojanje ovog plana više nije bilo tajna. Tadašnji jugoslovenski premijer Ante Marković objavio je njegove detalje u beogradskom nedeljniku Vreme. Time je potvrđeno da se ne radi o glasinama ili teorijama zavjere, nego o stvarnom, razrađenom projektu poznatom najvišim političkim krugovima. I pored toga, svijet je šutio. Plan je nastavljen na terenu.

Kada Karadžić i vrh SDS-a otvoreno prihvataju genocidnu ideologiju, Srebrov napušta stranku. Ostaje u Sarajevu tokom cijelog rata. Već u prvim danima opsade javno se obraća građanima srpske nacionalnosti i poziva ih na vjernost Republici Bosni i Hercegovini i distanciranje od agresije. Zbog toga postaje meta.

Drugog septembra 1992. godine odlazi na Jahorinu kako bi pregovarao o prestanku razaranja Sarajeva i otvaranju humanitarnog koridora preko Ilidže. Srpske snage ga hapse na prevaru. Zatvaraju ga u zatvor Kula. Tuku ga, lome mu rebra i vilicu. Tri mjeseca nije mogao hodati bez štaka. U zarobljeništvu provodi trideset devet mjeseci, od toga trinest u samici. Po izlasku iz Kule svjedoči da mu je jedan od čuvara rekao:

„Volio bih da te koljem uz svirku gusala.“

Oslobođen je 21. oktobra 1995. godine u razmjeni zarobljenika na sarajevskom aerodromu, uz prisustvo UNPROFORa i Crvenog krsta, neposredno uoči mirovnih pregovora u Daytonu. Nakon rata pokušava politički djelovati kao nezavisni kandidat, ali bez uspjeha. Umire u Sarajevu 1999. godine u četrdeset petoj godini života.

„Mene su ocjenjivali kao velikosrpskog nacionalistu, ali ono što radi Karadžić, u šta se pretvorio SDS, to nisam mogao shvatiti. To je bio fašizam“, govorio je Srebrov.

Njegova priča nije priča o ideologiji, nego o savjesti. O čovjeku koji je znao, govorio i platio cijenu. I o planu koji nije bio tajna, ali je ipak sproveden.

Historija Bosne to pamti.

I ne smije zaboraviti.

Autor teksta: Magel Dias

❤🌏ZANIMLJIVOSTI🌍❤

Ma bravo AIŠA!!! Bravo! To je jedini pravilan, siguran, institucionalan način, da dugoročo i možda za sva vremena, za bl...
22/08/2026

Ma bravo AIŠA!!! Bravo! To je jedini pravilan, siguran, institucionalan način, da dugoročo i možda za sva vremena, za blisku i daleku budučnost, osiguraš dostojanstven život, život s dignitetom, svim djevojčicama i ženama Afganistana! A moguće i u drugim istočnim (većinski muslimanslim) državama koje ignorišu kur’ansku poruku o mjestu i ulozi žene u islamu, pa ih setaški tretiraju kao ropkinje ili robu kju kupuju po pijacama.
Ti si AIŠA, zaista razumjela uvodnu rečenicu e u potpunosti. Prva objava glasi „Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga, koji stvara” (arap. Ikre' bi-ismi Rabbika alladhi khalaq), što je prvi ajet sure El-'Alek.

U nastavku je tekst Sarajke ENVERE SELIMOVIĆ:

za uvažavanje ne leži u glasnijem vikanju da si ugrožen, nego u predanom nastojanju da od sebe načiniš najobrazovanijeg, najsposobnijeg i društvu najkorisnijeg, takvog da ni tvoj glas ni tvoje prisustvo više niko ne može ignorisati. Biće da je baš u tome tajna nevjerovatnog Aišinog uspjeha.


📍 Kongresmenka Aisha Wahab: od siročeta do Capitol Hilla. Postoji li slađa osveta talibanCima?

Ono što jedna žena u Afganistanu ne bi smjela ni sanjati, jedna muslimanka afganistanskih korijena uspjela je postići, ali u Americi. Zove se AISHA WAHAB. Ona je doslovce od siročeta iz Queensa, preko udomiteljskog doma u Fremontu došla do pozicije senatorice Kalifornije, a od jučer je izabrana kongresmenka i ide u Washington D.C.

Aisha je je prva muslimanka afganistanskog porijekla izabrana u Predstavnički dom američkog Kongresa. Rođena je kasnih osamdesetih u Queensu, u New Yorku, u porodici afganistanskih izbjeglica. Vrlo rano je ostala siroče. Otac joj je ubijen dok je bila mala, a majka ubrzo preminula, pa su Aisha i njena sestra završile u sistemu za udomljavanje djece. Kasnije ih je usvojio afganistanski bračni par u Fremontu u Kaliforniji, gdje je odrasla.

Danas je Aisha, kao izuzetno obrazovana i politički aktivna, muslimanka, stigla do jedne od najmoćnijih političkih institucija svijeta - američkog Kongresa. U društvima u kojima se djevojčicama već sa 12 godina govori da nema škole i da ne mogu „dalje“ nego u kuću i čekaj da te neko oženi i hrani, Aishinih 39 godina značilo bi da je njeno vrijeme odavno prošlo. Na toj grotesknoj „tržnici ženskog mesa“ njena vrijednost bila bi nula a ona posve nevidljiva.

Aisha sada, na pragu četrdesetih, otvara vrata jednog od najmoćnijih zakonodavnih tijela na svijetu. Sve ono što je radila, učila i za šta se godinama pripremala pokazalo se presudnim kada je 2018. izabrana u Gradsko vijeće Haywarda i postala prva Afganistanka izabrana na javnu funkciju u SAD-u. Godine 2022. postala je prva muslimanka i prva Amerikanka afganistanskog porijekla izabrana u Senat Kalifornije. Od jučer je prva Afganistanka izabrana u američki Kongres.

~

Aisha na Capitol Hill ulazi kao muslimanka koja se nije libila govoriti o mnogim pitanjima koja konformisti prešućuju, kao što je palestinsko pitanje. Za Aishu nema dileme. Na djelu je genocid. Tako govore i gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani, kao i Abdulrahman Mohamed El‑Sayed, demokratski kandidat iz Michigana koji bi, ako pobijedi u novembru, bio prvi muslimanski senator.

I tu je možda najzanimljiviji dio ove priče. Kao Zohran, Abdul i njima slični, i Aisha pokazuje da postoji i drugačiji način borbe. Dok se dio muslimanskog svijeta još uvijek iscrpljuje u međusobnim sukobima, optuživanju Zapada i dokazivanju ko je veći vjernik, žene poput Aishe uče, obrazuju se, govore jezike, ulaze u institucije i koriste javni prostor da govore o sebi i svojoj vjeri, ali to nije suština njihove političke borbe. One, kao i njihove kolege muslimani, ne traže da im se pozicije poklone, nego prolaze kroz pakao predrasuda da bi do tih mjesta došli. Oni ne viču ja sam musliman/ka, zato me morate prihvatiti. Oni kratko poručuju: musliman sam ali to nije jedino što me određuje, niti bi me smjelo zaustaviti.

I možda je upravo to ono što bi muslimanski svijet morao mnogo ozbiljnije usvajati: najsvrsishodnija borba za uvažavanje nije u tome da glasnije vičeš kako si ugrožen, nego da postaneš toliko obrazovan, sposoban i koristan društvu da tvoje prisustvo i tvoj glas više niko i nigdje ne može ignorisati.

...

.
Uz Aishu, tu je još 255 muslimanskih izabranih predstavnika http://skr.rs/zEK6 na različitim nivoima vlasti. Među njima je i 110 žena, više od 43%. Najviše muslimana je upravo tamo gdje se politika svakodnevno dodiruje sa životom ljudi: 98 u gradskim i okružnim vijećima, 63 u obrazovanju, a zajedno ta dva područja čine više od 63% svih evidentiranih muslimanskih dužnosnika.



.:@@

19/08/2026

Zohran Mamdani je jedan od rijetkih ljudi koji svakodnevno upozoravaju na bolesno ludilo američkog predsjednika i na opsesivnu želju izraelskog ratnog zločinca Netanyahua da pobije sve Palestince, sve Arape!
Ne smijemo sebi dozvoliti šutnju o neviđenim ratnim zločinima nad Palestinom, ne možemo okretati glavu od djece koja umiru groznom smrti u granatiranim bolnicama ili izbjegličkim logorima!
Ne možemo, jer smo ljudi!

17/08/2026

KO JE TRENUTNO NAJVEĆI, NAJOPASNIJI LUĐAK U SVIJETU?!

Address

Dobrih Bošnjana 7
Bihac

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Šeherzada Delić posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share