Stvarna konstitutivnost naroda u Bosni i Hercegovini neuskladiva je sa konceptom međunarodnog namjesnika koji nameće određeno tumačenje Ustava BiH, a što je još drastičnije, bez ikakve obveze javnog obrazlaganja i obrane tog tumačenja. Stoga, Bosna i Hercegovina nije realna država, pogotovo nije demokracija, sve dok Visoki Predstavnik raspolaže tako-zvanim Bonskim mandatom. Za Hrvate u Bosni i Her
cegovini, neprihvatljiva je država u kojoj se odnosi oblikuju u stanju stalne međunarodne intervencije i pod prisilom/dekretom neizabranog 'predstavnika međunarodne zajednice.'
2. Stoga je minimalan zahtjev povratak na stanje iz godine 2000., u skladu sa stvarnom, ustavnom konstitutivnošću sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. To također podrazumijeva, kao minimalan zahtjev, hrvatsku izbornu jedinicu u Federaciji BiH za sve razine na kojima 'mandat' implicira zaštitu ili predstavljanje nacionalnog interesa (domovi naroda, Predsjedništvo…).
3. Prethodna točka podrazumijeva mobilizaciju raspoloživih pravnih, političkih, ekonomskih i diplomatskih resursa, kao i stvaranje savezništava kako na unutarnjem tako i vanjsko-političkom planu. Budući da je dominantno muslimansko-bošnjačko političko mnijenje, kao i mnijenje trenutno dominantnih političkih elita u SAD te u nekim evropskim zemljama, nesklono bilo načelno priznati političku istinu iskazanu u prve dvije točke, bilo prihvatiti konsekvence te istine, posve je jasno koja je mnijenja potrebno modificirati kako bi se realizirala načela ovoga programa.
4. U slučaju izostajanja promjena koje su navedene kao ciljevi prve dvije točke, pravo svakoga naroda na samo-određenje, odnosno samo-organiziranje u cilju samo-određenja, prirodna je i neizbježna posljedica, sukladno članu 1.1. Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima, koja je stupila na snagu 23. ožujka 1976; a sukladno članu 1.3 iste Konvencije države članice Ujedinjenih Naroda obvezane su poštivati to pravo i promicati njegovo ostvarenje.
