20/09/2025
Hodam juče tako ulicom, sretna što je konačno sav stres oko ispita završen. Konačno malo prostora da se srce smiri. Sunce prži, kako to samo u Mostaru zna. Razmisljam kako nije ni to loše, barem na ovoj vrućini ne može mozak da te vodi u ona mračna mjesta gdje inače ide. Ugledam trafiku i stanem da kupim sebi vodu da povratim dušu. Okrećem se, bakica od nekih 80 godina me gleda, te joj se blago nasmijem. Skuplja baka suha usta u krug, gleda me ozbiljnim pogledom I sa zadnjim atomima snage izgovara: ,, Debeljuco, što malo ne prestaneš jesti?"
Gledam je u nevjerici, mozak pokušava da se odbrani, da nešto kažem, da i ja njoj pokvarim dan. Ali ništa ne izlazi. Udaljavam se fizički, dok pokušavam da se udaljim i psihički. Dolazim na željeznicku stanicu, srećem starije ljude koji čekaju voz. Mahinalno se nasmijem jednom dedici, ali onda panika, sklanjam pogled iz straha šta bi mi mogao reći. Gledam okolo, svi stariji ljudi kao da me gledaju sa osuđivanjem. Kao da će svi sada progovoriti.
Bježim, zatvaram se u sebe. Gledaj u pod. Ne izazivaj komentare. Budi nevidljiv, iako tvoje veliko tijelo privlači pažnju. Pojedi nešto da se smiriš.
Nisam pojela. I to je moja pobjeda za taj dan, iako sam mnogo prethodnih potpuno istu bitku gubila. ❤️
