21/02/2026
Rijetko hvalim “svoje”, jer je teško objasniti granicu između naklonosti i uvjerenja, ali bi danas ćutanje bilo veći grijeh od sumnje na pristrasnost. Zato pravim izuzetak.
Ne zbog toga što je tužilaštvo (po krivičnoj prijavi građevinske mafije) pozvalo Anu da pruži dodatne informacije u vezi sa rušenjem njihovih nelegalnih postrojenja na Morači, kojima su decenijama izvlačili stotine miliona eura šljunka i masakrirali Moraču, Skadarsko jezero i Crnu Goru. Svi znamo da je to redovna procedura i svima je jasan epilog takvih krivičnih prijava.
Već zato što je Ana Novaković Đurović bila rijedak incident savjesti i po mom sudu - najbolji rukovodilac Ministarstva urbanizma kojeg smo imali u posljednjih dvadeset godina. To je tvrdnja koja ne traži aplauz partijske baze, najmanje ga traži Ana, već samo kratku pauzu da se o njoj promisli. I dođe do istog zaključka.
Za razliku od prethodnika ili njenih nasljednika, za koje je upravljanje prostorom značilo - upravljanje plijenom, Ana nije uništila sve čega se dotakla i nije uzela cent javnog novca. Nije namjestila nijedan tender, donijela nijedan štetni planski dokument, niti dozvolila izgradnju jedne mHE.
Naprotiv, bila je dio ili predvodnik tima koji su takvim praksama stali na kraj.
Nije donijela štetni PUP Podgorice, već ga je više p**a vraćala na ponovnu obradu, zato što je slušala mišljenje zabrinute struke, Glavnog grada i brojnih NVO.
Nije joj padalo na pamet da zažmuri, poput sadašnjeg ministra, pa da u takvom transu odlučuje gdje bi gradila novi Nikšić u Podgorici (aka Velje Brdo), a još manje da u takve sulude ideje sipa milione (uskoro i desetine miliona) našeg novca, samo da bi neko mogao politički manipulisati tom djetinjastom idejom u predizbornoj kampanji.
Umjesto toga, radila je na decentralizaciji prostornog planiranja (u saradnji sa strukom i NVO sektorom) i pripremi Zakona koji su trebali da riješe brojne anomalije, a koji su zbog političkog cirkusa - godinama držani u fioci.
Nije Ana savršena, niko od nas nije, pa definitivno ima segmenata u kojima je mogla više i bolje. Očekivanja su bila ogromna, a nedostajalo je iskustva, nedostajalo je ljudi, nedostajalo je podrške. Ali nikada nije nedostajalo volje da se sasluša, da se prizna greška, da se nauči i da se gura naprijed. A to je, u našim prilikama, gotovo revolucionarna osobina.
Zato ova podrška nije subjektivna ili sentimentalna, niti je defanziva pred još jednom farsom ugrožene građevinske mafije ili bilo koje mafije koja funkcioniše po istom šablonu. Ona je izraz nade da će javni interes, makar povremeno, imati svoje zastupnike - poput Ane. I da će Ana, na nekom novom zadatku, bližem njenoj mjeri i iskustvu koje nam itekako treba, nastaviti da brani ono malo dostojanstva koje nam je preostalo.
