U inat dijagnozama

U inat dijagnozama Nemoj(te) mi samo sažaljenja - sve ću drugo nekako podnijeti ;)

Ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Oni koji su tu, a prave se da nisu. Oni koji hodaju ovim svijetom, ali...
01/06/2026

Ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Oni koji su tu, a prave se da nisu. Oni koji hodaju ovim svijetom, ali su odlučili da više ne kroče u moj. Ne želim da tugujem za rukama koje bi mogle da zagrle, a neće. Za glasovima koji bi mogli da se jave, a šute. Za očima koje su žive, a prave se da ništa ne vide. Ili pak vide svoju neku iskrivljenu sliku koja nikako nije istina. Bar ne ona koju žele čuti. I ne moram više nikome od njih ništa da objašnjavam.

Shvatila sam da nije najteža odsutnost ona koja se odvija dok si još živ. I dok su živi oni koji su odlučili da te iz svog života izbrišu. To meni nikako ne predstavlja bol ni nalik boli zbog smrti najvoljenijih, jer smrt u sebi nema inata. Nema svjesnog biranja da te ignoriše.

Ne, ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Ako su otišli – neka su. Ako su odabrali da šute – neka šute. Ako su odlučili da me ne vole – nek' me ne vole. Ja biram isto to. Biram da ne vučem njihovu sjenku za sobom. Biram da ne hranim svoje tišine njihovim imenima. Nedostajanje je luksuz koji čuvam samo za one koji nisu imali izbora da odu iz mog života, nikako za one koji su iz njega pobjegli.

Živi neka ostanu živi – bez mene. A ja ću svakako ostati živa i bez njih ❤️❤️❤️❤️

Biti Čovjek — ne bi li to trebalo biti najveće i najvažnije poslanstvo svakog od nas? Ne titule. Ne novac. Ne prikazivan...
21/05/2026

Biti Čovjek — ne bi li to trebalo biti najveće i najvažnije poslanstvo svakog od nas? Ne titule. Ne novac. Ne prikazivanje savršenog života za društvene mreže. Ne dokazivanje svijetu da vrijedimo. Nego biti Čovjek. A čini se da je upravo to danas postalo najteže.

U vremenu u kom ljudi sve manje gledaju jedni druge u oči, a sve više kroz predrasude, interese i vlastite frustracije, ljudskost polako postaje rijetkost. Ljudi su sve više naučeni govoriti, ali ne i slušati. Naučeni su komentarisati, ali ne i razumjeti. Ukloniti se iz nečijeg života baš onda kad mu je teško. Osudjivati prije nego što sami sebe priupitaju: »A kako je njemu zapravo?« ili »Kako bih se ja osjećao/la na njegovom mjestu?«

Biti Čovjek nikako ne znači biti savršen. To znači imati srce koje zna osjetiti tudju bol. Zna stati. Zna pomoći. Zna ostati nježno čak i onda kada ga život baš i ne mazi. Biti Čovjek znači ne ismijavati tudje slabosti, jer ne znaš kakve bitke neko vodi kad ostane sam sa sobom. Znači pružiti ruku i onda kada ti to niko neće fotografisati niti nagraditi aplauzom.

Danas ljudi često misle da je snaga u hladnoći. U tome da 'nikoga ne trebaju'. Da ne pokazuju emocije. Da gaze preko drugih kako bi došli do svog cilja. Ali prava snaga je ostati dobar u svijetu koji te svakodnevno pokušava pretvoriti u nešto suprotno. Pravi ljudi nisu oni koji nikada ne padnu. Pravi ljudi su oni koji, uprkos svojim ranama, ni pod kakvim uslovima ne postanu razlog tudjih rana.

Biti Čovjek znači i znati voljeti. Iskreno. Bez kalkulacija. Bez maski. Znači ostati uz nekoga kada je teško, a ne samo kada je lako i lijepo. Jer karakter čovjeka se ne vidi u sunčanim danima — nego onda kada naidju oluje.

Na kraju života neće biti važno koliko smo imali. Biće važno to koliko smo dobra ostavili iza sebe. Koliko smo srca zagrlili riječima. Koliko smo p**a nekome bili svjetlo onda kada je tonuo u mrak. Jer Čovjek se ne pamti po onome što je posjedovao. Pamti se po tome kako je činio da se drugi osjećaju.

Biti prvenstveno Čovjek… To je naziv koji bismo svi trebali s ponosom nositi ❤❤❤❤

Ne moram uvijek znati sve odgovore. Ne moram uvijek popravljati ono što je slomljeno. Ne moram ispuniti ničija očekivanj...
05/05/2026

Ne moram uvijek znati sve odgovore. Ne moram uvijek popravljati ono što je slomljeno. Ne moram ispuniti ničija očekivanja, niti opravdavati svoja osjećanja. Ponekad… Dovoljno je da sam tu. Da postojim. Da dišem.
Dovoljno je da budem tišina koja ne pritiska. Pogled koji ne traži ništa osim iskrenosti. Ruka koja ne vuče, nego tiho stoji spremna ako zatreba. Prisutnost koja ne govori: „Znam kako ti je“, nego: „Ne moraš biti sam/sama u ovome.“

Svijet često od nas traži da budemo sve — jaki, mudri, odlučni, veseli. Ali istinska snaga nije u tome da budemo sve. Nego u tome da budemo tu. U punom prihvatanju. Bez uvjeta. Bez pritiska. Jer kad si tu — stvarno tu — tvoje prisustvo je ljekovito. Tvoja tišina može zagrliti. Tvoje postojanje može donijeti mir tamo gdje je samoća tiha i teška.

Nekad nije potrebna neka velika riječ. Niti veliko djelo. Samo srce koje ostaje. U tišini. U blizini ❤❤❤❤

Moj je. Pomalo. A ponajviše tvoj. Poklonjen mi onog prvog proljeća kad mi više nisi mogla slati slike jorgovana pored na...
22/04/2026

Moj je. Pomalo. A ponajviše tvoj. Poklonjen mi onog prvog proljeća kad mi više nisi mogla slati slike jorgovana pored našeg balkona. Našeg stana. Pokatkad mi natjera suze na oči. Zbog tuge koja nikad neće proći, koju nikad neću moći opisati. Pokatkad mi opet nacrta osmijeh na lice. Zbog predivnih, nikad zaboravljenih trenutaka koje sam provela s tobom. Milion ih je. Milion trenutaka koji su se u jednoj jedinoj sekundi pretvorili u sjećanja.

Znam da znaš, pa ipak ću ti reći. Preklani sam ja kupila još jedan. Taj je majkin. I isto tek pomalo moj.

I sad ih gledam. Tvoj cvjeta i miriše. Sigurna da ih i vas dvije gledate. Da i dalje obožavate njegov miris. I sad ga ja slikam, iz dana u dan, zamišljajući kako mi i dalje te slike šalješ ti. Zamišljajući kako ih i jedna i druga obasipate ljubavlju.

Majkin proljetos ne cvjeta, ne znam zašto. Ali znam da će dogodine i on procvjetati. Ne pitaj me kako, jednostavno znam. Vidjećete.

A lani... Lani sam s onog našeg jorgovana ubrala par grana i odnijela joj ih u Jablanicu. Više mu se nije obradovala. Više ga nije pomirisala. Čak ga nije ni pogledala. Htjela sam je obradovati, ali ni kapi veselja u njoj više nije bilo. Tek na trenutke sam osjetila da se obraduje kad me iza sna prepozna i da joj je drago što sam tu. Pa je tražila moju ruku. I u snu je tražila. I ja sam je držala, stalno sam je držala za ruku, čak i onda kad bih osjetila da odlazi u neki svoj svijet kome ja nisam mogla pristupiti. Znala sam da će se opet – kad tad – vratiti meni, pogledati me i tim pogledom sve mi reći. Sve mi objasniti. Sve ono što sam i sama već znala...

Postoje gradovi koji nisu samo mjesta na karti. Gradovi koji postanu dio tvoje duše, jer u njima ostaviš nekoga koga nik...
10/04/2026

Postoje gradovi koji nisu samo mjesta na karti. Gradovi koji postanu dio tvoje duše, jer u njima ostaviš nekoga koga nikada ne možeš prestati voljeti. Za mene, to je naš grad. I u njemu – TI. Ne mogu razdvojiti jedno od drugog. Svaka ulica, svaka zraka sunca, miris mora, svaki kasni sat kad se svjetla utišaju i ostane samo šum valova… Sve me vodi tebi. Još uvijek smo tu, i ti i ja, zauvijek upleteni u njega, u svaku njegovu stopu, svaku riječ koju izgovorim o bilo čemu, bilo kad. Bilo kome. Jer ti nisi bio samo osoba. Bio si osjećaj doma. Onaj rijetki, gotovo nestvarni osjećaj da sam tačno tamo gdje trebam biti. Da me neko vidi bez objašnjenja, razumije bez riječi i prihvati bez zadrške. U tvom prisustvu nisam morala biti ništa drugo osim – ja. I možda je baš zato ova tišina koja je ostala iza tebe ovako glasna. Jer nedostaješ na način koji ne mogu objasniti nikome ko to nije osjetio. Nedostaješ u malim stvarima – u riječima koje i dalje šapućem u nebo, u mislima koje i dalje dijelim s tobom, u trenucima kad se nasmijem pa instinktivno poželim da si tu. A onda shvatim… TI i jesi tu! Jer ne moram zatvoriti oči da bih te osjetila. Tu si, najbolji moj. U vjetru koji mi dodirne lice, u mirisu svakog godišnjeg doba, u soli koja je zauvijek ostala na mojoj koži, u nekom neobjašnjivom miru koji me preplavljuje na mjestima gdje smo nekad bili MI. I znam da me pratiš, tiho i nenametljivo, kakav si i bio, znam da paziš na mene, da me tvoja prisutnost, ma gdje bila, ma šta da mi se desi, i danas tjera da ne odustanem kad mi je najteže. Ne – ti nikada nisi otišao. I ne moramo nas dvoje ostati u istom obliku da bi bili zauvijek povezani. To je najdragocjenija istina o nama. Ti si samo prešao u nešto što više ne mogu gledati ni zagrliti, ali mogu osjetiti – isto onako duboko kao nekad kad si bio tu.
I zato, koliko god nedostaješ… Znaj da te nosim sa sobom. U svakom svom pokretu kako u Izoli, tako i u svakom gradu u kojem se nadjem. U svakom pogledu prema moru. U svakom dijelu sebe koji si jednom dotakao i zauvijek promijenio. Jer neke ljubavi ne prestaju. One samo nauče postojati drugačije ❤️❤️❤️❤️

Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari....
23/03/2026

Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari. Prepliću se dogadjaji, ljudi, osjećanja. Jedna dolaze, druga odlaze, treća me zateknu posve bespomoćnu i u trenutku razoružaju. I tako iz dana u dan. Kao da on vodi igru, kao da ja uzalud pokušavam usmjeriti njegov tok i barem naslutiti šta me u narednom trenutku čeka.
Nekad se na toj traci neočekivano pojavi nešto lijepo. Trenutak koji zagrije srce. Jedna jedina riječ koja me raznježi. Nečiji pogled pun razumijevanja. Tada pomislim kako život, uprkos svemu, zapravo zna biti nježan i velikodušan.

A onda, bez najave, pojavi se ono drugo – sasvim suprotno. Teško. Bolno. Ono što me zaustavi na trenutak i natjera da duboko udahnem, i da poslije danima skupljam snagu kako bih nastavila dalje. Kao da život stalno provjerava koliko još mogu podnijeti.
Nekad sam pokušavala razumjeti zašto se sve to dešava. Zašto poslije i najmanje radosti često naidje ogromna tuga. Zašto me poslije sasvim običnog, mirnog dana, iznenada i bez ikakvog vidljivog povoda zadesi oluja. Danas više ne tražim odgovore. Danas samo posmatram tu traku života i nastojim što bezbolnije prolaziti njome, ma koliko mi težak dan bio.

Naučila sam da nijedno stanje ne traje vječno. Bol, koliko god bila jaka, ponekad malo popusti. Sreća, koliko god bila velika, zna u trenu iskliznuti iz ruku. Iz misli. Sve može u djeliću sekunde proći, sve se može promjeniti. I sve mi je to čini mi se oduvijek jasno. Možda je upravo u tome tajna postojanja — ne da pokušavam zaustaviti tok dogadjaja, nego da u sebi pronadjem ravnotežu svaki put kad stvari krenu u smjeru koji ne želim.

A izmedju velikih stvari - onih koje me ponekad ili slome ili podignu do neba - najčešće stoje one male. Tihe. Nekima skoro neprimjetne, dok meni život znače. Tek jedna topla riječ. Malo duži zagrljaj. Osmijeh na licima dragih mi ljudi. Njihova blizina. Te su »sitnice« meni lično najdragocjenije. Jer na traci mog srca, izmedju svega što dolazi i prolazi, upravo se one najduže zadrže u sjećanju.
I dok tako prisustvujem svoj toj nepredvidljivoj zbrci, uvidjam da me je svaka stvar koja me bilo kad zadesila, na neki način promijenila. Neke su me naučile radosti. Neke strpljenju. A neke su me, iskreno govoreći, naučile kako preživjeti dane kada srce mora podnijeti više nego što bi trebalo. Više tuge i gorčine nego što je zaslužilo. Ali saznanje da, bez obzira čime me sve život »počasti«, ja i dalje postojim, takva kakva jesam, uvijek me nekako izvuče i iz najbolnijih trenutaka. Postojim dakle. Dišem. Osjećam. Idem dalje. Uprkos i u inat svemu i svima. I svaki put kad pomislim da je preteško, sjetim se jedne jednostavne stvari: nije važno šta mi se sve dogadja. Ili ne dogadja. Važno je da sam još uvijek tu i da, kad prodju najgori trenuci, uvijek mogu pronaći nešto za šta vrijedi živjeti. Jer me život, čak i kada postane pretežak, još uvijek zna prijatno iznenaditi. Kako on, tako i ljudi koje mi dovodi na put

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one ne...
18/02/2026

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one nevidljive — one koje se zovu predrasude i koje ti drugi navuku čim te vide u kolicima. Pa se u većini slučajeva od tebe očekuje da budeš hrabra, ali ne previše glasna. Jaka, ali da nikoga ne uznemiravaš. Zahvalna, čak i kad te boli. Da nosiš masku „snažne osobe s invaliditetom“. Masku „inspiracije“. Masku „one koja se ne žali“. A ja ne mogu disati ni pod jednom od nabrojanih. Čak ni u ovo vrijeme kada ih većina nosi. Ne mogu disati kad se od mene traži da uljepšavam stvarnost. Kad svoju tugu, ali i sreću moram opravdavati. Kad svom umoru moram pronalaziti kojekakva imena. Kad moje istine postanu drugima neprijatne.

Ne želim nositi maske, jer NEĆU da se svijetom krećem umorna od glumatanja. NEĆU da me definišu ljudi koji o meni ništa ne znaju. Zato ću i dalje uvijek birati istinu, ma koliko to nekima smetalo. Biraću svoj put, ma koliko njih očekivalo od mene da krenem na neku drugu, njima prihvatljiviju stranu. Biraću svoj dah. Dajem sebi potpuno pravo da budem ono što jesam — i kad sam jaka i kad sam slomljena, i kad šutim i kad iznenada na čudjenje mnogima vrisnem. Kad se onako od srca smijem i kad grcam u suzama. Jer sve to sam ja. Moje tijelo sa mnom priča svoju priču. Ponekad ne baš prijatnu, jer osoba sa invaliditetom i u 21. vijeku nažalost nailazi na raznorazne fizičke prepreke, ali njih nekako može savladati uz pomoć raznoraznih pomagala, pa i ljudi koji joj omogućuju njihovo prevazilaženje. Ali mentalne granice nekih osoba njihove su slabosti, nipošto moje. Nikome ne moram objašnjavati niti se pravdati kad osjetim i najmanju potrebu za predahom, jer ta potreba nije lijenost. Kao što ni moja iskrenost nije drskost. Ovakva znam da nisam svima ugodna. Ali o tome neka brinu oni. Ja jedino takva mogu biti slobodna. A sloboda da dišem, govorim i postojim bez opravdavanja i objašnjavanja — to nije privilegija. To je moje pravo. Jer baš u inat dijagnozama – ja želim da živim, volim, postojim, stvaram. Da dišem punim plućima! Kao uostalom i svi oni čije „dijagnoze“ nisu vidljive, ali su za društvo mnogo pogubnije od naših!

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mj...
04/02/2026

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mjerim svoj put tudjim koracima niti odmjeravam svoje uspjehe po broju priznanja. Ne uporedjujem se – jer nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe.

U svojim sam mladjim godinama znala zagledati u tudje živote kao kroz staklo izloga: sve je izgledalo bolje, sredjenije, vrijednije. Ali tada nisam bila svjesna da ne postoji ista početna tačka, ni ista borba, ni ista pozadina onog što vidimo spolja, tako da mi je to uporedjivanje samo lomilo krila. Umjesto da letim, trudila sam se da budem kao neko drugi. A to uvijek vodi samo u jedno – gubitak sebe.

Danas se naprosto krećem nekim svojim ritmom. Ponekad sporo, nekad malo brže, ali uvijek samo u svom pravcu. Ponekad tiha, ponekad razigrana, ali uvijek autentična. Ne takmičim se jer nikoga ne vidim kao protivnika – kako u životu, tako ni u ljubavi. Ne gledam ko je brži, uspješniji, ljepši, glasniji. Gledam samo još to ko je Čovjek. Postalo mi je najvažnije da mi dopusti u njegovoj prisutnosti biti svoja, a ja se zauzvrat trudim svakim danom biti bolja verzija sebe.

Svako ima svoje vrijeme cvjetanja. Ko kaže da to mora biti u proljeće? Možda sam ja stablo koje je procvjetalo u tišini zime? I to je svakako prihvatljivo, zar ne? Više ne žurim nigdje, ne očekujem ničije aplauze, ne skupljam tudja priznanja. Jer u miru koji osjećam kad sam vjerna sebi, nikakva medalja nije vidljiva – ali se svakako može mjeriti težinom zlata ❤❤❤❤

Užasavam se svijeta koji već odavno nije po mojoj mjeri. Buke koja nadglašava tišinu u kojoj ne pronalazim sebe. Površni...
20/01/2026

Užasavam se svijeta koji već odavno nije po mojoj mjeri. Buke koja nadglašava tišinu u kojoj ne pronalazim sebe. Površnih razgovora i praznih pogleda. Lažnih obećanja, isforsiranih normi, usiljenih osmijeha. Užasavam se svijeta u kojem osjećanja treba opravdavati, a ranjivost kriti. Od svijeta koji žuri, koji zahtijeva, kome ne pada na pamet da pita kako si. Koji se čudi kad kažeš „Ne mogu“ i koji sumnja kad kažeš „Dobro sam“.

Ne tražim mnogo. Samo mir. Prisutnost. Ljude s dušom. Pogled koji grli. Riječi koje ne povrijedjuju. Tišinu koja opušta umjesto da boli.

Užasavam se i same pomisli, da se ne bih katkad trebala zaustaviti. Da ne bih smjela disati punim plućima. Da ne bih mogla čuti sebe. Jer pobjeći od svijeta koji te razara nikako nije slabost. Hrabrost je to koju mnogi nikad neće doživjeti ni shvatiti. Hrabrost u kojoj se živi tiše. Lakše. I nadasve dublje ❤❤❤❤

Nekad sam se trudila razumjeti svakoga. Proniknuti u njihove razloge, traume, strahove. Izmišljati svakakva opravdanja z...
11/01/2026

Nekad sam se trudila razumjeti svakoga. Proniknuti u njihove razloge, traume, strahove. Izmišljati svakakva opravdanja za nepoštivanje, ignorisanje, bezobrazluk. Davala sam šanse i kad to niko ne bi, nalazila izgovore za njihovo ponašanje i kad ih drugi niko ne bi pokušavao pronaći. Uvijek sam vjerovala da iza svakog (ne)djela postoji neka priča, neko skriveno objašnjenje koje, ako dovoljno duboko zaronim, može promijeniti način na koji gledam na svijet i sve oko sebe.

Danas – ne želim više roniti. Danas sve manje razumijem ljude. I sve ih manje želim razumjeti. Ne zato što sam ogorčena, već zato što sam umorna. Umorna od beskrajnih analiza tudjih postupaka, od pokušaja da u svakome pronadjem »ono dobro«, dok to isto »dobro« neumorno gazi moje granice. Umorna sam od toga da budem ona koja stalno »mora vidjeti« širu sliku, koja »uvijek mora« dokučiti »zašto je neko takav«. A niko se od njih nikad nije pitao kako je meni dok pokušavam razumjeti svaku uvredu, laž, svaku nepravdu koju mi nanose.

Prestala sam razmišljati o ljudima koji govore jedno, misle drugo, a rade nešto sasvim treće. I o onima koji ljubav mjere koristima. Onima koji ne znaju šta zapravo u životu žele, ali znaju da im sve tvoje smeta. Ni o onima koji lažu bez i trunke kajanja ili stida, povrijedjuju bez ikakvog valjanog razloga, odlaze bez pozdrava. I znate šta? Takve ne želim više puštati ni u svoje misli, a kamoli u svoj život. Jer u tom ne-razumijevanju, ne-puštanju, ne-analiziranju konačno sam pronašla onu pravu sebe.

I ne! Ne želim se više baviti njima, neka sebi i sebi sličnima budu takvi kakvi jesu. Znam samo da zbog njih nikome više nikada neću dati drugu šansu. Možda to znači da sam postala sebična? Možda zrelija? A možda ipak konačno svoja! Jer... Naučila sam da razumijevanje nije moja obaveza. Moja empatija nije dozvola da me se gazi kad se god kome prohtije. Moja bliskost ne podrazumijeva beskrajno tolerisanje svega i svačega. I konačno: da mir – onaj unutarnji – najčešće dolazi tek kad prestaneš sebi pokušati objasniti neobjašnjivo ❤️❤️❤️❤️

Address

Kranj

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when U inat dijagnozama posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share

Category