JU "Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa"

02/04/2026

02/04/2026

Pokretno dobro - «Ploča desne bočne strane japodske kamene urne» iz sela Golubić kod Bihaća
06.05.2003. – 02.04.2026.

STATUS: Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine
DATIRANJE: VI ili V vijek prije nove ere .
LOKALITET NALAZIŠTA: Arheološki lokalitet Crkvina, selo Golubić (područje Bihaća)
MATERIJAL: Lapor (lokalni kamen bihacit)
OČUVANE DIMENZIJE: 0.98 x 0.42 x 0.10 m

OPIS I SIMBOLIKA: Ploča predstavlja desnu bočnu stranu kamene japodske urne. Na njenoj površini nalaze se urezane predstave koje imaju snažan zagrobni i mitološki karakter. Prikazana su tri glavna motiva:
1. Konjanik na konju: Prema arheološkim i ikonografskim interpretacijama, naoružani ratnik predstavlja samog pokojnika, dok konj u ovom kontekstu ima simbolično značenje inkarnacije smrti.
2. Ptica sa čovječijom glavom: Prikaz hibridnog bića karakterističnog za širi mediteranski i balkanski mitološki krug.
3. Fantastično biće: Mitološko čudovište koje kombinuje elemente različitih životinja – tijelo ribe i kozije rogove.

ZNAČAJ: Ovaj artefakt predstavlja jedan od najvažnijih izvora za proučavanje duhovnog života, eshatoloških vjerovanja i umjetničkog izraza japodske kulturne grupe u željeznom dobu na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona.

Tekst i slike pripremio: Igor Pečenković , prof. dipl.ecc.hot.

01/04/2026

06.05.2003. – 01.04.2026.
„Ulomak kamene japodske urne sa predstavom japodskih konjanika“ iz Založja, pokretno dobro, Lokacija – Bihać
Ovaj arheološki nalaz predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika praistorijske umjetnosti na prostoru Bosne i Hercegovine. Ulomak kamene japodske urne iz Založja kod Bihaća pruža dragocjen uvid u duhovni život, ratničku kulturu i umjetnički izraz plemena Japoda.
Osnovni podaci
• Materijal: Lokalni kamen — bihacit (litotamnijski vapnenac).
• Vrijeme nastanka: Pretpostavlja se da potiče iz mlađeg željeznog doba (između 5. i 4. vijeka p.n.e.).
• Lokacija pronalaska: Selo Založje, u blizini Bihaća.
• Trenutna lokacija: Čuva se u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću.
________________________________________
Opis i ikonografija
Ulomak prikazuje scenu koja je karakteristična za japodsku pogrebnu umjetnost — povoruku konjanika.
1. Predstava konjanika: Na kamenoj površini jasno se vide figure konjanika koji se kreću u nizu (processio). Konjanici su prikazani stilizovano, sa kacigama na glavama, dok su konji prikazani u pokretu, sa naglašenim detaljima uzda i opreme.
2. Umjetnički stil: Figure su rađene u tehniki urezivanja i plitkog reljefa. Stil je linearan i simboličan, što je specifičnost japodske umjetničke škole koja se razlikuje od klasične antičke umjetnosti tog vremena.
3. Simbolika: Smatra se da ova scena predstavlja pogrebnu povorku ili kultni prikaz heroizacije pokojnika. Konjanik u japodskoj kulturi često simbolizuje pripadnika aristokratskog, ratničkog sloja koji odlazi u zagrobni svijet.
________________________________________
Kulturno-historijski značaj
Ovaj ulomak nije samo umjetničko djelo, već i "istorijski dokument" koji potvrđuje:
• Visok nivo razvijenosti japodskog društva.
• Postojanje specifičnog kulta mrtvih.
• Važnost konja i ratničke klase u svakodnevnom životu i religiji.
Zanimljivost: Japodske urne su jedinstven fenomen u evropskoj praistoriji. One predstavljaju sintezu autohtonih vjerovanja i uticaja koji su dolazili iz mediteranskog (grčkog i etruščanskog) svijeta, ali su zadržale snažan lokalni pečat.
________________________________________
Status zaštite
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je ovaj ulomak, zajedno sa ostalim japodskim spomenicima iz regije, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. On je dio šire cjeline pokretnih dobara koja svjedoče o kontinuitetu života na obalama rijeke Une.

Tekst i slike pripremio i obradio: Igor Pečenković , prof.dipl.ecc.hot.

25/03/2026

Stari grad Kamengrad kod Sanskog Mosta (historijsko područje)
29.03.2008. – 25.03.2026

Na kamenitom brdu iznad današnjeg sela Donji Kamengrad, 9 km zapadno od Sanskog Mosta, danas stoje samo neznatni ostaci nekadašnjeg starog grada Kamengrada. Nalazi se na stijeni čije se tri strane okomito spuštaju ka ravnici i selu. Što se tiče plana građevine, teren je zahtijevao da bude nepravilan. Cio kompleks tvrđave može se podijeliti na gornji i donji grad. Gornji je srednjovjekovni , dok je donji iz osmanskog perioda. U gornjem gradu od stare tvrđave sačuvalo se dosta zidova i jedna kula okrugle osnove, zidana tesanim kamenom. On se prvi put u izvorima spominje 1374. godine u župi Sani kao vlasništvo knezova Babonića Blagajskih.
Obično se uzimalo da je osmanska vojska 1463. godine zauzela Kamengrad i u njega smjestila stalnu vojnu posadu. Međutim, Kamengrad se ne spominje u osmanskim popisima Bosanskog sandžaka iz 1469, 1485. i 1489. godine. Pod osmansku vlast Kamengrad je došao krajem XV stoljeća, kada su Osmanlije, zaobilazeći Jajce i druge utvrđene gradove u dolini Plive i Vrbasa, zagospodarili i velikim dijelom slabo naseljenog planinskog spleta na jugu ove oblasti i izbili na liniju Kamengrad – Ključ – Glamoč. Državnim ugovorima iz 1503, i 1519. godine ovim pravcem razgraničeni su osmanski i ugarski posjedi u zapadnoj Bosni.

Kamengrad je, negdje prije 1530. godine, postao sjedište subašiluka na teritoriji Bosanskog sandžaka. U njemu je te godine, pored gradske posade, sjedio subaša Malkošić, koga je tamo našao i Kuripešić. Sve do sredine XVI stoljeća Kamengrad je bio središte istoimene nahije Bosanskog ili Kliškog sandžaka, ali ga nema na popisu tog sandžaka iz 1574. dok se 1562. godine spominje kao nahija Bosanskog sandžaka. Kao sjedište kadiluka Kamengrad se prvi put spominje 1574. godine i pored Kamengradske pripadale su mu još nahije: Sana ili Ključ, Sanica i Bilaj – Blagaj, Pećigrad, Mala i Velika Kladuša, Šturlić, Podzvid, Vrnograč, Todorovo, Bužim, Stijena, Stari Majdan, Jezerski, Krupa, Otoka, Džisri Sana i Cazin.
Znatan dio starosjedilačkog stanovništva prešao je na islam još u prvim decenijama osmanske vladavine. Vrijeme i intenzitet procesa prelaska na islam najbolje ilustruju brojni podaci osmanskih popisnih deftera iz XVI i XVII stoljeća. Tako je u Kamengradu 1570. godine evidentirano u gradu svega 65 domaćinstava vlaha, dok je ostalo područje ove nahije bilo gotovo nenaseljeno. Trideset godina kasnije situacija je u potpunostio promijenjena. Godine 1604. u Kamengradu je bilo evidentirano pored kršćanskog naselja (varoš), i maleno muslimansko naselje. U varoši je bilo popisano 98 vlaških domaćinstava – s 29 kuća i 8 mudžereda (neoženjenih). Osim vlaha, u navedenoj varoši bilo je upisano još 7 muslimanskih domaćinstava kao zemljoradnici. U cijeloj nahiji postojalo je sada ukupno 113 naselja vlaha, od kojih su 30 bila sela, a ostalo su predstavljali naseljene mezre i čifluke i samo 3 naselja zemljoradničke raje (muslimana), ne računajući Kamengrad sa ukupno 20. kuća. U Kamengradskoj nahiji je 1604. godine bilo 415 domaćinstava vlaha kršćana, 108. vlaha muslimana i 118 kuća gradskog rajinskog zemljoradničkog stanovništva ( 98 kuća otpadalo je na dva malena gradska naselja Kamengrad i Dičevo i 20 kuća muslimanske zemljoradničke raje).
Kamengrad nakon 1624. godine postaje sjedište kapetanije koja je obuhvatala najveći dio područja u srednjem toku Sane. Osim Kamengrada, u okviru Kamengradske kapetanije nalazili su se Majdan i Vakuf (danas Sanski Most). Do 1700. godine kapetani su bili iz nepoznate porodice, a onda je kapetanija došla u ruke jedne grupe novskih Cerića. U prvoj polovini XVIII stoljeća Kamengrad je čuvala posada od 200 graničara. Do druge polovine ovoga stoljeća grad je centar kapetanije i kadiluka. Prema službenom popisu iz 1833. godine, ovaj grad je bio znatno devastiran i u njemu su postojala samo tri t**a. Potpuno je napušten 1838. godine.

On the rocky hill above village Donji Kamengrad, 9 km west from city Sanski Most, barely cognizable are ruins o fan old town Kamengrad. It is placed on the hill which with its three sides faces the village. Its plan, disposition and structure had been limited by the terrain configuration. Because of this reason, the only logic solution for the fortress was to be asymmetric. The whole fortress complex can be divided on the upper and lower city. The upper is medieval, while the lower is dating from Ottomans period. On the upper city, the only thing that i sin good shape today are couple of walls and even one tower, which has a round base, made of carved stone. The old town of Kamengrad, was mentioned for the first time in written sources in the year 1374 in county Sana, as an property of Babonic Blagajs knights.
It was usually considered, that the Ottomans army came in Kamengrad in the year 1463 and in there located crew. However, Kamengrad is not mentioned in th eir lists o f Bosnian sanjak form 1469, 1485 and 1489. Kamengrad fell under the Ottomans by the end of the 15th century, when Ottomans, on ther conquest of Jajce area, conquered others fortified cities in the valley of Pliva and Vrbas River. On that way Ottomans came to rule with large territory of low inhabited mountain area, which put them on the course Kamengrad-Ključ-Glamoč. The state contracts from 1503. and 1519. have established this course (Kamengrad-Ključ-Glamoč) as a Hungarian – Ottomans border in west Bosnia.

23/03/2026

29.03.2008. – 23.03.2026.
Most u Starom Majdanu, poznat kao Rimski most - historijski spomenik (SANSKI MOST)

Na mjestu gdje je podignut grad Stari Majdan u osmanskom periodu, još prije uspostave osmanske vlasti postojao je rudnik željezne rude s topionicom i kovnicom. Vađenje željezne rude, taljenje i prerada obnovljeni su pod osmanskom upravom oko 1571. godine. Ovdje su se, pored ostalog, najviše izrađivala topovska đulad, ali i puščane cijevi. Grad je sagrađen sredinom XVIII stoljeća i u njega je preseljeno sjedište kapetanije i kadiluka iz Kamengrada. Kao sjedište kapetanije i kadiluka Majdan je u prvoj polovini XVIII stoljeća imao 2 veća i 3 manja t**a i posadu od 300 graničara. Sve do tridesetih godina XIX stoljeća tvrđava u Starom Majdanu imala je stalnu posadu.

On the place where Stari Majdan (Old Mine) was built in Turkish period, before Turkish authority there was a mine of iron ore with forge and mint. Turks restored the process of iron production in 1571. It was used mostly for cannonballs and rifle barrels. The town was built in the middle of the 18th century and it becomes the seat of Captaincy and Quadi District of Kamengrad. In the first half of the 18th century the town had two bigger and three smaller cannons and a crew of 300 border guards. Until the third decade of the 19th century fortress of Stari Majdan had a permanent crew.

Izvori: JU „Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać“ popisni registar,“Stari gradovi Unsko-sanskog kantona“ Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej Unsko-sanskog kantona,februar 2009, internet, http://old.kons.gov.ba/

22/03/2026

Midžić za "Avaz": Kulturno naslijeđe važan resurs za razvoj i turizam USK

18/03/2026

ZGRADA II ZASJEDAVANJA ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu
27.03.2012. – 18.03.2026.

ZAVNOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) bio je najviši politički - predstavnički i zakonodavni organ Federalne Države Bosne i Hercegovine.
ZAVNOBiH se sastojao od 173 vijećnika.
ZAVNOBiH je održao tri zasjedanja. Na trećem zasjedanju ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine.
ZAVNOBiH je imao i Prezidijum ZAVNOBiH -a koji se sastojao od 31 člana Prezidijuma. Uloga Prezidijuma je bila rukovođenje ZAVNOBiH -om ali kao takav nije imao posebno istaknutu političku ulogu obzirom da je postojalo i Predsjedništvo koje je vršilo izvršne funkcije.
Predsjednik Prezidijuma je bio dr. Vojislav Kecmanović, prvi potpredsjednik Avdo Humo, drugi potpredsjednik Aleksandar Preka, treći potpredsjednik Đuro Pucar - Stari i sekretar Hasan Brkić. Predsjednik, potpredsjednici i sekretar su činili uže rukovodstvo Prezidijuma, odnosno Predsjedništvo Prezidijuma i ujedno Predsjedništvo ZAVNOBIH -a.
Predsjedništvo je u ratnim uslovima činilo privremenu vladu. Predsjedništvo je na trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a preraslo u Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine koje vrši zakonodavne funkcije između zasjedanja Narodne skupštine koje mu pripadaju te izvršne funkcije kao kolektivni šef Federalne Države Bosne i Hercegovine obzirom da nije postojao poseban organ koji bi imao funkciju šefa države poput predsjednika države. Na istom zasjedanju obrazovana je i Narodna vlada Bosne i Hercegovine na koju su prenesene izvršne i upravne fukcije koje je privremeno vršilo Predsjedništvo Prezidijuma odnosno Predsjedništvo ZAVNOBiH -a.
Osnivanje ZAVNOBiH-a i njegovo opredjeljenje na prvom zasjedanju za izgradnju Bosne i Hercegovine kao države i ravnopravne federalne jedinice u okviru jugoslovenske federacije a što je i prihvaćeno od strane AVNOJ-a značilo je da Bosna i Hercegovina nakon 463 godine obnavlja svoju državnost.
Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 30. juna – 2. jula 1944. u Sanskom Mostu na kojem je 1. jula 1944. godine donesena deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj stoji:
U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.
Oličena u narodno-oslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u zajamčuje:
* Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;
• Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;
• Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;
• Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;
• Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;
• Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;
• Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;
• Borci narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;
• Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti;
• Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 26. do 28. marta 2012. godine, donijela je


O D L U K U

I

Mjesto historijskog spomenika – Zgrada II zasjedanja ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 234 i 229/1 (stari premjer), ZK uložak broj 423, što odgovara k.č. 722 i 728 (novi premjer), posjedovni list broj 423/01, K.O. Sanski Most, općina Sanski Most, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/02, 27/02, 6/04

Izvori: JU „Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać“ popisni registar,“Stari gradovi Unsko-sanskog kantona“ Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej Unsko-sanskog kantona,februar 2009, internet, http://old.kons.gov.ba/

16/03/2026

Historijska građevina – Kuća Ibre Alagića u Cazinu
27.03.2012. - 16.03.2026.

Kuća Ibre Alagića predstavlja jedan od vrijednih sačuvanih primjera tradicionalne bosanske stambene arhitekture u gradu Cazinu. Ovaj objekat svjedoči o načinu života, graditeljskim tehnikama i društvenim prilikama u Bosni i Hercegovini tokom 19. stoljeća.

Pretpostavlja se da je kuća izgrađena u prvoj polovini 19. stoljeća, u periodu kada je prostor Bosne bio pod upravom Osmansko Carstva. U tom vremenu razvija se prepoznatljiv stil gradnje koji spaja funkcionalnost, lokalne materijale i estetske elemente tradicionalne bosanske kuće. Kuća je pripadala uglednoj porodici Alagić, koja je imala značajnu društvenu ulogu u Cazinu i širem području Bosanske krajine.

Građevina je oblikovana u skladu s tipičnim karakteristikama tradicionalne bosanske kuće. Prizemlje objekta zidano je od kamena, što osigurava stabilnost i zaštitu od vlage, dok je sprat izveden u drvenoj konstrukciji ispunjenoj ćerpićem. Krov je četverovodni i nekada je bio pokriven drvenom šindrom. Posebnu arhitektonsku vrijednost daje drveni prepust spratne etaže, koji je blago izbačen prema vani i predstavlja čestu karakteristiku bosanskih kuća iz tog perioda.

Unutrašnja organizacija prostora bila je prilagođena svakodnevnom životu tadašnjih porodica. Prostorije su imale jasno definisane funkcije, a uz kuću su se nalazili i pomoćni prostori poput vodnice i nužnika, što govori o načinu organizacije domaćinstva u tom vremenu.

Zbog svoje historijske, arhitektonske i kulturne vrijednosti, Kuća Ibre Alagića proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Ova odluka ima za cilj zaštitu i očuvanje objekta kao važnog dijela kulturnog naslijeđa.

Ovakvi objekti predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o historiji graditeljstva i načinu života u Bosanskoj krajini. Njihovo očuvanje i valorizacija od izuzetnog su značaja za zaštitu kulturnog identiteta i prenošenje vrijednosti naslijeđa budućim generacijama.

Unutrašnja organizacija prostora bila je prilagođena svakodnevnom životu tadašnjih porodica. Prostorije su imale jasno definisane funkcije, a uz kuću su se nalazili i pomoćni prostori poput vodnice i nužnika, što govori o načinu organizacije domaćinstva u tom vremenu.

Zbog svoje historijske, arhitektonske i kulturne vrijednosti, Kuća Ibre Alagića proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Ova odluka ima za cilj zaštitu i očuvanje objekta kao važnog dijela kulturnog naslijeđa.

Ovakvi objekti predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o historiji graditeljstva i načinu života u Bosanskoj krajini. Njihovo očuvanje i valorizacija od izuzetnog su značaja za zaštitu kulturnog identiteta i prenošenje vrijednosti naslijeđa

11/03/2026

Graditeljska cjelina – Stari grad
Cazin sa džamijom u Cazinu
16.03.2005. - 11.03.2026.
Stari grad Cazin je stara i čvrsto građena utvrda na strmoj uzvisini pored više izvora dobre vode, nekada utvrđeni dvor biskupa kninskoga, o čemu je biskup posjedovao darovnicu kralja Bele, u kojoj su navedene granice cijelog imanja. Kninski biskupi tokom XIV stoljeća borave u cazinskoj utvrdi ,a ispod nje se razvilo i otvoreno naselje. Posebno važan za Kninsku biskupiju Cazin je postao nakon pada Knina pod osmansku vlast 1522. godine. Od tada su skoro pedeset godina kninski biskupi boravili u Cazinu i odatle upravljali ostacima svoje biskupije. Grad je 1563. godine čuvala posada od 20 kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast Cazin je došao 1578. godine i tokom osmanske vladavine nalazio se u sastavu Ostrožačke kapetanije. Tako je u cazinskoj tvrđavi krajem XVI stoljeća posadu činilo svih pet rodova vojske, 150 vojnika. Početkom XVII stoljeća cazinska posada brojala je 202 graničara, a sredinom XVII stoljeća 237 graničara. Najbrojniji su bili azapi , koji su čuvali tvrđavu i palanku. Sredinom XVIII stoljeća Cazin je s 2 veća i 4 manja t**a i posadom od 250 ljudi predstavljao branjeniju krajišku tvrđavu.

Old town Cazin i san old and firmly built fortress on a steep hill next to many springs of water. Someday it was the palace of Bishop of Knin through the 14th century dwelled in fortress of Cazin. Near to this fortress aroused opened settlement. Cazin became important to Knin Bishopric especially aftger it came under the Turkish authority in 1522. Since then for almost 50 years Knin Bishops dwelled in Cazin and commanded other parts to their Bishopric from there. In 1563 20 Kings soldiers guarded this town.
Cazin fell under Turkish in 1578 and it became a part of Ostrožac Captaincy. By the end of the 16th century the fortress of Cazin had crew of all five branches of soldiers, 150 of them. In the beginning of the 17th century the crew had 202 border guards and around the middle of thatt century 237 border guards. Most of them were archers and they guarded fortress and province. In the middle of the 18th century with 2 bigger and 4 smaller canons and the crew of 250 men Cazin was one of the most protected fortresses in Krajina.
Tekst i slike obradio: Igor Pečenkovic dipl.ecc.hot.
Izvori: JU „Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać“ popisni registar,“Stari gradovi Unsko-sanskog kantona“ Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej Unsko-sanskog kantona,februar 2009, internet, http://old.kons.gov.ba/

10/03/2026

Grobljanska cjelina – Kajtezovića nišani, Donja Lučka 15.03.2006. – 10.03.2026.

Kajtazovića nišani se nalaze u naselju Donja Lučka, općina Cazin. Grobljanska cjelina se od marta 2006. godine nalazi na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Svi nišani postavljeni su od 1913. do 1950. godine članovima porodice Kajtezović, čiji korijeni datiraju još prije dolaska Osmanlija na ove prostore.


Postojanje ovakvih grupacija nišana nije rijetkost u ovome dijelu Bosne i Hercegovine. U Bosanskoj Krajini ih nazivaju nišanima krajp**ašima. Ovi spomenici su podizani najčešće uz glavne prometnice, o čemu govori samo njihovo ime. Kod ovakvih memorijalnih mjesta pokojnici su nerijetko sahranjivani na nekom drugome mjestu.
U ograđenome prostoru nalazi se 16 nišana od kojih je osam muških i osam ženskih. Tradicija sahranjivanja, odnosno postavljanja nadgrobnika koji pripadaju porodici Kajtezovića u ovoj parceli, nastavlja se. Ornamentika nišana u Donjoj Lučkoj je vrlo bogata. Osobit utisak ostavljaju muški nišani čija visina prelazi 3 metra.

Kajtezovića nišani se nalaze u mjestu Pećigrad, naselje Donja Lučka, Općina Cazin, na putu koji iz Pećigrada vodi prema Maloj Kladuši.
Nacionalni spomenik se nalazi na k.č. broj 1054, p.l. broj 562/02, k.o. Pećigrad, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Povijesni podaci (2)
Svi nišani na ovoj parceli, prema mišljenju M. Mujezinovića (Mujezinović, str. 84), novije su izrade i označavaju sljedeće članove obitelji Kajtezovića:
Hasana, sina Ibrahimova, umro 1331. godine po H. (1913),
Sulejmana, sina Mahmudova, umro 1336. godine po H. (1917/18),
Mahmuda, sina Ahmedova, umro 1340. godine po H. (1922),
Husejina, sina Mahmudova, umro 1353. godine po H,
Hasana, sina Mahmudova, umro 1355. godine po H. (1936),
Sulejmana, sina Ibrahimova, umro 1370. godine po H. (1950/51),
Mehmeda, sina Mahmudova, umro 1964. godine.

Na parceli koja se nalazi u neposrednoj blizini p**a koji iz Cazina vodi prema Velikoj Kladuši, u prostoru ograđenom drvenom ogradom, nalazi se manja skupina nišana.
Postojanje ovakvih grupacija nišana nije rijetkost u ovome dijelu Bosne i Hercegovine. U Krajini ih nazivaju «nišanima krajp**ašima». Ovi spomenici su podizani najčešće uz glavne prometnice, o čemu govori samo njihovo ime. Kod ovakvih memorijalnih mjesta pokojnici su nerijetko sahranjivani na nekom drugome mjestu.
M. Mujezinović navodi podatak da se u ograđenome prostoru nalazi 16 nišana od kojih je osam muških i osam ženskih (Mujezinović, str. 84). Taj broj je danas veći, jer se tradicija sahranjivanja, odnosno postavljanja nadgrobnika koji pripadaju obitelji Kajtezovića u ovoj parceli nastavlja (nišani iz 1970. i 1981. godine).

Ornamentika nišana u Donjoj Lučkoj je vrlo bogata. Osobit dojam ostavljaju muški nišani čija visina prelazi 3 metra (Mujezinović, str. 84).

Osnovica nišana ima dimenzije oko 40x40 cm. U donjoj zoni nišani su ukrašeni dekoracijama sa mnoštvom biljnih motiva. U sredini kompozicije obično se nalazi ibrik u čijem središtu je manja, najčešće osmokutna rozeta. Na srednjem dijelu nišana se nalazi natpis na turskome jeziku. Ovaj dio je pravokutan i završen je oblikom polukružnoga luka. Utisnut je u masu kamena oko 3 cm.
Zona iznad natpisa je dekorirana polumjesecima sa jednom ili više zvijezda. Svi nišani imaju približno jednake bogato ukrašene turbane, karakteristične za ovaj dio Bosne i Hercegovine. Na bridovima nišana, kao i ispod turbana javlja se ukras u vidu tordirane vrpce.

Ženski nišani su manjih dimenzija i smješteni su iza muških. I oni su bogato ukrašeni s tim da se umjesto turbana javlja ženska pletenica. U donjem dijelu se, također, javljaju dekoracije sa biljnim motivima i ibricima sa rozetom u sredini s tim da je rozeta u ovome slučaju bogatije ukrašena. Srednji dio nišana je predviđen za natpis. Tordirana vrpca se javlja na bridovima nišana.

Nišani su djelo lokalnih majstora koji su kroz stoljeća razvili karakterističan tip nišana. Njihov utjecaj je vidljiv i na teritorijima koji se prostiru istočno od područja Bosanske krajine. Izrađeni su od bihacita, kamena koji se veoma lako obrađuje. Vanjske površine kamena su uglačane i obrađivane su alatom koji se i danas koristi prigodom obrade kamena u ovim krajevima (testera i brus).

Kajtezovića nišani se nalaze na Privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH pod rednim brojem 758.

Redovito se vrši tekuće održavanje mezarja. Nije poznato jesu li vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi na

09/03/2026

Graditeljska cjelina – Zgrada Klostera (Samostan i škola časnih sestara Klanateljica Krvi Kristove) i Zgrada I zasjedanja AVNOJ-a (Muzej AVNOJ-a) u Bihaću
11.03.2009. – 09.03.2026.

Grad Bihać je izgrađen na obalama rijeke Une, a smješten je na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine u Bihaćkom polju, između planina Plješevice i Grmeča.
Graditeljska cjelina koja se sastoji od zgrade Klostera i Zgrada AVNOJ-a (Muzej AVNOJ-a) smještena je u užem središtu grada Bihaća, na raskrižju ulica 5. korpusa i Harmanskog sokaka.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 5063 i 5064; ZK uložak broj 476 i 477; k.o. Bihać, općina Bihać, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Prema većini povjesničara, toponim Bihać se po prvi put javlja 1260. godine u povelji – darovnici ugarskog kralja Bele IV. U srednjem vijeku, grad se razvijao kao slobodni kraljevski grad gdje su pored utvrde postojala i dva samostana, jedan dominikanski i jedan franjevački, zatim nekoliko crkava, veći broj trgovačkih i stambenih objekata, te nekoliko obrambenih kula. U XVI stoljeću, Bihać i okolni gradovi - utvrde ulaze u sastav tzv. Vojne krajine, koja čini utvrđeni obrambeni pojas prema sve učestalijim prodorima osmanskih trupa. Osmanska vojska je zauzela grad u lipnju mjesecu 1592. godine. Od tada, tijekom sljedeća tri stoljeća, Bihać će postati važna utvrda Osmanskog carstva na njenom krajnjem zapadu. Pored vojno-obrambene funkcije grad postaje i administrativno, zanatsko i trgovačko središte Bihaćke krajine. Specifičnost grada Bihaća u osmanskom razdoblju u odnosu na druge gradove u Bosni i Hercegovini, jeste sačuvana urbana struktura unutar gradskih bedema iz prethodnog razdoblja. Godine 1626. grad je popravljen, izgrađen je veliki broj kuća za stanovanje izvan zidina. Nova gradnja ne remeti postojeće vanjske gabarite utvrde, bez obzira što se bedemi utvrđuju novim tabijama i kulama. I unutrašnja urbana struktura uglavnom ostaje, uprkos gradnji novih objekata.

U vrijeme austruogarska uprave u Bosni i Hercegovini dolazi do uspostave novog društvenog poretka. Bihać postaje središte okružne upravne oblasti, postaje važan trgovačko, prometno, zanatsko i poljoprivredno središte. Dolaskom nove vlasti, dolazi do promjena u urbanističkoj strukturi grada. Grade se komunalni objekti, elektrane, zatim javni i stambeni objekti koji su građeni prema europskim uzorima.

Na poziv sveštenika fra Filipa Dujmušića časne sestre Klanateljice Krvi Kristove 1893. godine dolaze u Bihać i postavljaju kamen temeljac za zgradu samostana i škole „Sv. Josip“ čija je gradnja trajala godinu dana. Škola je imala osam odjeljenja četverogodišnje škole, a 1930. u školi je bilo 326 učenika. Kasnije je otvorena i viša djevojačka škola. Za manju djecu sestre su organizirale vrtić. Osim obveznih školskih predmeta, časne sestre su držale časove za učenje na muzičkim insturmentima, zatim časove stranih jezika i izrade ručnih radova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zgrada je nekoliko p**a bombardovana i oštećena tako da su časne sestre tada morale napustiti zgradu. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, ukinute su sve privatne škole i zgrada je nacionalizirana.

Zgrada Klostera (samostan i škola časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove) sagrađena je 1894. godine i nazvana „kutovnica“ jer se sastoji od dva krila koja su međusobno povezana. Izvorna namjena ovog objekta bila je samostan i škola časnih sestara.

Nakon raspada Austrougarske monarhije 1918. godine, na teritoriju naših zemalja stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca koja je egzistirala do 1929. godine kada nastaje Kraljevina Jugoslavija, koja je u travnju mjesecu 1941. godine okupirana od strane Njemačke i Italije.

Godine 1941. u Bosni i Hercegovini je uspostavljena vlast Nezavisne države Hrvatske (NDH). Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom, vojnim snagama, Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije (NOVJ), u razdoblju od 02. do 04. studenoga 1942. godine izvršila je oslobađanje Bihaća i njegove okolice. Bihać je postao glavni grad oslobođenoga teritorija koji je obuhvaćao skoro jednu petinu teritorija predratne Jugoslavije. Ovaj slobodni teritorij nazvan je Bihaćka republika i egzistirao je 86 dana.

U Bihaću je 26. i 27. studenoga 1942. godine odžano Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a), na kojem su donesene dvije rezolucije, Rezolucija o osnivanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Rezolucija o organizaciji AVNOJ-a. Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je u zgradi koja je bila depadans zgrade Kloster, a izgrađena je neposredno pred Drugi svjetski rat, 08. januara 1939. godine bilo je njeno svečano otvorenje. Izvorna namjena ovog objekta bila je dvorana u kojoj su se održavale priredbe, kulturni događaji i razne manifestacije. Odžavanje Prvog zasjedanja AVNOJ-a ima važan povijesni značaj za sve jugoslavenske narode. Nakon tog povijesnog događaja, objekat dobija naziv zgrada Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Deset godina nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a, 25.11.1952. godine, u zgradi je otvoren Spomen-muzej i postavljena prva izložba. Od 1953. do 1956. godine vršeni su radovi na restauraciji enterijera zgrade.

Danas su u zgradi Klostera smješteni Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa USK kantona, optičarska radnja, Turistička zajednica grada Bihaća, Muzej Pounja, biblioteka časnih sestara Klanateljica Krvi Kristove, prostorije starnke HDZ, Niža muzička, Srednja muzička škola i Srednja umjetnička škola, Turistička zajednica grada Bihaća.

Zgrada I. zasjedanja AVNOJ-a je objekat javnog karaktera i služi za održavanje različitih kulturnih manifestacija i muzejskih izložbi. Najveća oštećenja objekat je pretrpio tijekom ratnih dejstava (1992.-1995.) kada je izravnim pogodkom projektila oštećen dio krova ovog objekta.


Zgrada Klostera predstavlja primjer arhitektonskog izraza iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, što je vidljivo kako po izgledu objekata, njegovim dimenzijama tako i po materijalizaciji.
Zgrada je imala važnu ulogu u urbanom oblikovanju Bihaća. Sagrađena 1894. godine kao „kutovnica“, sastoji se od dva krila međusobno povezana pod kutom od 130 stupnjeva. Jedno krilo (istočno) je paraleleno sa ulicom 5. korpusa, a drugo (sjeverno) sa ulicom Harmanski sokak.
Izvorna namjena ovog objekta bila je samostan i škola časnih sestara, iz čega su proizašli temeljni sadržaji objekta.
Vanjske dimenzije istočnog krila iznose cca 23,55X15,05 m, a dimenzije sjevernog krila iznose cca 28,30X12,50 m.

Osnovni materijali za izgradnju ovog objekta bili su: kamen, opeka, crijep, željezo, eternit, drvo i lim. Kamen je korišten kao lomljenik u temeljima sa žbukom. Korišten je za izradbu vanjskog i unutrašnjeg stubišta. Objekt je izveden u masivnom konstruktivnom sustavu, uz korištenje tradicionalnih materijala. Temeljni konstruktivni sustav sastoji se od nosive zidne konstrukcije rađene od opeke austrijskog formata čija debljina konstruktivnih zidova iznosi cca 80 cm, a ostalih etaža cca 65 cm. Svi unutrašnji i vanjski zidovi objekta su ožbukani produžno cementnom žbukom i bojeni. Međukatna i krovna konstrukcija su izrađene od drveta. Krov je dvovodni, blagog nagiba, sa pokrovom izrađenim od crijepa.

Podrumske prostorije se nalaze ispod dijela istočnog krila objekta i njihove dimenzija iznose cca 14,87X8,40 m. Stropna konstrukcija iznad podruma izvedena je od opečnih blokova. Podrumski prostor koristi Umjetnička škola za svoje potrebe. U prizemlju istočnog krila objekta, u prostorima koji su okrenuti prema ulici 5. korpusa, nalaze se poslovni prostori u kojem je smještena optičarska radnja i ABS banaka. Ostale prostore prizemlja ovog krila koristi Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihaća kao kancelarijski prostor.

U središnjem dijelu objekta gdje se spajaju dva krila objekta, i to na dijelu koji je okrenut prema raskrižju ulica, smještena je galerija Muzeja Unsko-sanskog kantona. U prizemlju sjeveronog krila objekta, u prostorima koji su okrenuti prema ulici Harmanski sokak, nalazi se knjižnica časnih sestara i prostor HDZ stranke, a na glavnom ulazu nalazi se Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa USK. Sve prostorije na prvom soratz pripadaju Muzeju Unsko-sanskog kantona i koriste se kao depoi i kancelarijski prostori. Prostorije u potkrovlju koristi Umjetnička škola "Nusret Keskin - Braco" Bihać.

Glavni ulaz u objekat Klostera se nalazi na južnoj strani objekta. Dvokrako stubište kojim je ostvarena vertikalna komunikacija u objektu je postavljeno neposredno uz glavni ulaz, na jugozapadnoj strani objekta i njegova širina iznosi 2,7 m. Svijetla visina u prizemlju i katu iznosi cca 4,1 m, u potkrovlju cca 3,10 m, a u podrumu cca 2,3 m.

Fasade objekta su jednostavne obrade i jedina dekoracija na njima je pravilan ritam prozorskih otvora. Fasade krila objekta koje su okrenute prema ulicama su oblikovno složenije od fasada koje su okrenute prema dvorištu. Istočna i sjeverna fasada objekta se sastoje od prozorskih otvora prizemlja, kata i krovnih prozora. Prozorski otvori i otvori vrata u prizemlju su jednostavne obrade, bez dekoracije. Svaki poslovni prostor u prizemlju ima i svoja vrata. Naknadno su izvedeni i prilagođeni današnjoj namjeni prostora. Prozorski otvori kata su izrađeni od drveta, pravokutnog su oblika, dimenzija cca 2,15X1,15 m. Smješteni su u pravilnim razmacima od 1,4 m, sa istaknutom dekoracijom u obliku timpanona koja se nalazi na gornjoj strani prozora. Ovi prozorski otvori na svojoj podužnoj strani imaju bojenu dekoraciju u obliku pravokutnih polja, što skupa sa timpanonima predstavlja jedinu dekoraciju na čitavom objektu. Na istočnom krilu se nalazi sedam ovakvih prozorskih otvora, na sjevernom krilu osam i na središnjem dijelu tri.

Na južnoj, zabatnoj fasadi objekta se nalazi glavni ulaz u objekat i četiri prozorska otvora istih dimenzija i iste obrade. Na fasadama objekta koje gladaju u dvorište (zapadna i južna fasada) prozorski otvori su postavljeni u dva reda, i to na dijelu prizemlja i dijelu kata. Prozorski otvori su drveni, istih dimenzija kao i na ostalim fasadama (cca 2,15X1,15 m) samo su bez dekoracije. Prozori u potkrovlju su drveni, kasnije postavljeni i jednostavne su izrade.

Tekst i slike obradio: Igor Pečenkovic dipl.ecc.hot.
Izvori: JU „Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać“ popisni registar,“Stari gradovi Unsko-sanskog kantona“ Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej Unsko-sanskog kantona,februar 2009, internet, http://old.kons.gov.ba/