05/06/2026
S obzirom na posljednja dešavanja i rasprave koje se vode oko Doma zdravlja u Bihaću, osjećam potrebu da se oglasim o ovoj temi.
Mogao bih ovu priču posmatrati isključivo kroz političku prizmu i vjerovatno bih imao mnogo toga za reći. Međutim, upravo je previše politike i dovelo do toga da pet i po godina nakon potresa još uvijek govorimo o papirima, procedurama i odgovornosti, umjesto o završenom objektu.
Zato ovu temu želim posmatrati iz ugla zdravog razuma, odgovornosti i posla koji je trebalo uraditi.
A kada se sve sasluša, jedna stvar postaje prilično jasna: problem odavno nije samo Dom zdravlja. Problem je sistem u kojem se godinama može ne završiti posao, a onda se odgovornost pokušava sakriti iza politike, izgovora i općih priča.
Istu proceduru koju mora proći Dom zdravlja do građevinske dozvole mora proći svaki građanin, svaki investitor i svako privatno preduzeće. Svako ko želi graditi objekat prvo rješava imovinsko-pravne odnose. Ako u gruntovnici postoji problem, ne organizuje konferencije za medije, nego angažuje geometra, notara, advokata, podnosi zahtjeve i rješava ga. Tek nakon toga dolazi po građevinsku dozvolu.
U privatnom sektoru takav aljkav odnos ne bi mogao trajati pet godina, jer bi čovjek već prve godine shvatio da od nerada nema ni hljeba. U javnom sektoru, nažalost, može. Možeš godinama ne završiti papire, ne pokrenuti ključne postupke, ne preuzeti odgovornost - i onda još bezobzirno sve pretvoriti u političko prebacivanje loptice.
U pet i po godina koliko čekamo početak izgradnje Doma zdravlja, privatni investitori u Bihaću su izgradili desetine zgrada i na stotine stanova - što znači da su riješili papire, dobili dozvole i prošli kroz istu proceduru. Isti sistem. Drugačiji rezultat.
A suština je jednostavna: građevinska dozvola se ne dobija vječitom politizacijom svega i svačega, nego riješenim papirima, od strane investitora - a u ovom slučaju jasno je ko je i investitor i osnivač Doma zdravlja Bihać. Nije to Grad. Nije to gradonačelnik. To je Kanton, odnosno Skupština USK.
Dovoljno je bilo pogledati ko je došao na posljednji sastanak. Sa strane Grada bile su stručne službe. S druge strane, umjesto stručnih ljudi koji bi trebali operativno voditi postupak, za stolom su sjedili redom političari. Struka je bila odsutna. Usput - za vrijeme ove sage smijenjeno je čak pet ministara i direktora, te je njihov kredibilitet generalno upitan. Možda je i to odgovor zašto struka mora dobiti više prostora od politike.
Pet i po godina nakon potresa još raspravljamo ko je šta trebao uraditi. To je možda i najbolji pokazatelj zašto Dom zdravlja još nije izgrađen.
Manje politike. Više posla.
