03/09/2026
Rado Stevanović Čokalj, Pokret jedinstvena Srpska: „Želim da svojim iskustvom doprinesem boljim uslovima za život“
Dati život za slobodu, za otadžbinu, nešto je najveće i najpreče u životu svakog čovjeka. To nema cijenu. Naša država, Republika Srpska, mlada i ekonomski nejaka, nastojala je u proteklom periodu da pomogne porodice poginulih i demobilisanih boraca, u skladu sa svojim mogućnostima. Svakim danom, kako se Republika Srpska bude razvijala, nadamo se da će biti sve bolje, kaže Rado Stevanović Čokalj, član Pokreta jedinstvena Srpska, učesnik Odbrambeno – otadžbinskog rata, ratni vojni invalid, pet p**a ranjavan, otac jednog djeteta, sada već oženjenog sina.
Rado Stevanović Čokalj rođen je 23. februara 1970. godine u Loparama. Diplomirani je ekonomista i penzioner. Kao učesnik Odbrambeno – otadžbinskog rata od 1992. do 1995. godine, dao je nesebičan doprinos u odbrani Republike Srpske. Sin je poginulog borca, borac prve kategorije i ratni vojni invalid. Kako sam ističe, iz ličnog iskustva poznaje i prepoznaje izazove sa kojima se suočavaju boračke kategorije i njihove porodice.
Razgovor sa Stevanovićem vodili smo na jednom od najljepših majevičkih visova, na Busiji, a Busija i novi turističko – rekreacioni kompleks „Green Hills“ (Zelena brda) nalaze se na teritoriji sela Podgora u kome je Stevanović rođen i gdje je proveo svoje djetinistvo.
„Sin sam poginulog borca. Učesnik sam Odbrambeno – otadžbinskog rata i prošao sam skoro sva ratišta, od Visoke Krajine do Hercegovine, jedino nisam bio u južnom dijelu Hercegovine. Pet p**a sam ranjen.“
Prvo političko angažovanje
Rado Stevanović Čokalj je delegat u Skupštini Boračke organizacije Republike Srpske (BORS) i član je Odbora porodica poginulih boraca, gdje se aktivno zalaže za zaštitu prava i unapređenje položaja boraca, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Ovo je njegovo prvo političko angažovanje.
„U proteklih pet do šest godina aktivan sam u Boračkoj organizaciji Republike Srpske po pitanjima poboljšanja statusa boračkih kategorija. Iako nisam nešto posebno zagrijan za politiku, angažovao sam se sa željom da svojim znanjem, iskustvom, odgovornim radom doprinesem stvaranju boljih uslova za život svih naših građana, stavljajući poseban akcenat na unapređenje statusa boraca, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, uz očuvanje dostojanstva onih koji su podnijeli najveću žrtvu za Republiku Srpsku“.
Što se tiče angažovanja u Pokretu jedinstvena Srpska, Stevanović kaže da ga je privuklo to što su i mladi ljudi okupili u ovoj političkoj stranci.
„Vidio sam da u Pokretu jedinstvena Srpska ima i volje i pameti da se nešto mijenja. Predsjednik našeg Pokreta je Čedomir Stojanović, čovjek iz naroda, domaćin koji je ostao da živi u rodnom selu. Naš cilj je da živimo od svoga rada, dakle, da ono što radimo bude i vrednovano“.
Republika Srpska je za nas suvo zlato
Govoreći o životu u Republici Srpskoj danas i o novim generacijama koje stasavaju, Rado Stevanović Čokalj kaže da mladima može prenijeti jednostavnu poruku:
„Sve ima cijenu, samo Republika Srpska nema cijenu. Za nju je palo puno krvi i oko dvadeset i pet hiljada života je ugrađeno u njene temelje. Republika Srpska nema cijenu i ona je za nas suvo zlato. Znamo mi da je teško danas doći do posla. Nema velikih giganata, velikih firmi koje bi zaposlile mlade ljude. Zapad je od nas želio napraviti potrošače, a ne proizvođače. Nažalost, oni su kumovali sistemu koji danas imamo. Raspadom bivše Jugoslavije, Evropa je od 22 miliona stanovnika dobila 22 miliona potrošača“.
Čokalj podsjeća da je bivša Jugoslavija, od Triglava do Đevđelije, proizvodila sve, od kamiona do aviona.
„Razbijanjem Jugoslavije i stvaranjem više manjih država, Evropa je dobila kvalitetnu i obrazovanu radnu snagu, a svoje nus proizvode prodaju na ovom području“.
Meni je u Podgori najljepše
Stevanović kaže da je prirodna želja čovjeka, dok je mlad, da proputuje cijeli svijet, dok se u poznim godinama javlja želja za povratkom u mjesto svoga rođenja.
„Ovdje, u Podgori su grobovi moga pradjeda, djeda i oca. Ovdje namjeravam i ja da završim. Živio sam nekako brzo, u burnim vremenima, tako da se sada javila želja da živim u nekom mirnijem ambijentu, upravo tu gdje se najbolje osjećam. Ne kažem da nije lijepo u Njujorku ili u Moskvi, ali, meni je ovdje u Podgori najljepše“.
Stevanović je ljubitelj prirode i lova, član Gorske službe spasavanja, planinar, izviđač.
Tek sada živim unim plućima
„Volim prirodu i osjećam da tek sada živim punim plućima. U šali kažem da sam do sada životario, a sada živim. U mom rodnom selu Podgori odavno se nije čuo dječji plač, ne rađaju se djeca. Škola je zatvorena. Zahvaljujući projektu Busija i „Green Hills“, koji je pokrenuo privrednik Svetozar Ostojić, naše selo produžava svoj životni vijek“.
Stevanović kaže da je pad nataliteta postao izražen problem, ne samo na Majevici, u Republici Srpskoj, već i na Balkanu, uprkos brojnim mjerama i podsticajima za poboljšanje populacione politike.
„Na selu nema omladine, tako da nema ni radne snage. Izražen je trend odlaska sa sela. Vraćaju se ljudi iz dijaspore, penzioneri, da umru na očevini. Infrastruktura se gradi. Nekada je u našem selu bio jedan „fića“, a sada svaka kuća ima dva automobila. U nekim stvarima, kada je riječ o demografskoj politici, kao da smo vodili pogrešne poteze i kao da smo zakasnili. Odavno se ne rađaju djeca, a prije pedesetak godina u kućama je bilo po šestoro ili sedmoro djece. Danas su nam škole sve praznije, jer nema rađanja djece“.
Protivnik sam rudarenja na Majevici
Govoreći o očuvanju prirode na Majevici, Stevanović kaže da su svjetski moćnici prije nekoliko godina otkrili da ova planina raspolaže ogromnim rudnim bogatstvom, litijumom i drugim dragocjenim metalima.
„Protivnik sam rudarenja na Majevici. Uključen sam u organizacije koje se protive takvim aktivnostima na ovom području. Mislim da im se namjere neće ostvariti. Međutim, ukoliko ovako nastavimo da se rađamo, za pedeset do stotinu godina nas neće biti, te će oni doći na prazan prostor i uzeti ono što su sada planirali da nam uzmu“.
Život na selu me odmara i relaksira
Govoreći o svom sadašnjem životu na selu, na seoskom imanju, Čokalj kaže da ga takav život relaksira i odmara.
„Domaće životinje, kada redovno hraniš i brineš o njima, one ti uzvraćaju poslušnošću i povjerenjem. Podjednako je umiljata i maca i kuca i krava. Međutim, čovjeka kada nahraniš, gleda prvom prilikom da se kamenom baci na tebe. To je, nažalost, tako. Pohlepa je u prirodi čovjeka. Ljudi su me svojevremeno, kada sam se penzionisao, nagovarali da radim još desetak godina. Kada biste nekome dali Bijeljinu, onda bi on tražio i Zvornik, uvijek bi mu malo bilo, bio je moj odgovor. Jednom se mora podvući crta. Imam devetoro unučadi od djece moje pokojne sestre, deseto je na putu. Od sina imam jedno unuče. Najsretniji sam kada su oni kod mene. Osedlam im konje i čitav dan provedem s njima u igri. Lakše bi bilo u rudniku raditi, jer me toliko izmore, ali, to je onaj slatki umor koji me dodatno relaksira“.
Nadimak Čokalj datira od davnina
„Moj nadimak Čokalj datira od moje loze. Pradjeda su zvali Čokelja, djeda, takođe. Jedan moj drug, koji je doselio iz Francuske, nije mogao da izgovori „Čokelja“, već je to skratio na „Čokalj“. Tako sam zadržao taj nadimak. Tako me i majka ponekad zvala. U suštini, ovdje u selu je svojevremeno miniran kamen za gradnju kuća, da bi se dobio drobljen kamen koji zamjenjuje šljunak. Te čoke, usitnjeni dijelovi stijene ili kamena su i kumovale nadimku moje familije“, kaže Rado Stevanović Čokalj, Majevičanin, čovjek posebnog kova.
