24/11/2019
25. NOVEMBAR - DAN (NE)DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
Tokom prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine donesena je rezolucija o budućem statusu Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije kao federalne jedinice ravnopravnih naroda. Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska je bila parola koja je u ratnim vremenima donijela nadu da će budućoj državi svi njeni narodi biti ravnopravni. No, kao i uvijek, istina je malo drugačija.
Britanski ekonomist Friedrich von Hayek je imao zanimljiv argument protiv državnog vlasništva u slobodnoj ekonomiji: ljudi neefikasno tretiraju javno dobro što donosi kao posljedicu nefunkcionalnu ekonomiju i siromaštvo. Slična je situacija i u rezoluciji ZAVNOBiH-a, gdje se je Bosna i Hercegovina de facto proglasila kao ničija zemlja. To je zapravo bio uvod za današnju etničku strukturu bosanske države jer je ova rezolucija umjesto građana narode proglasila kao nosiocima suvereniteta nove države. Partizani su cementirali etničku podjelu ove zemlje i bili inovatori ideje o "konstitutivnosti naroda" koja je zvanično uvedena u Ustavni poredak BiH kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Glavni zagovornici građanske države danas ignorišu ove činjenice i umjesto partizana optužuju nacionalne stranke za trenutne stanje u zemlji.
Kakva je zapravo bila ova nova država? Karakteristično je da su komunistički funkcioneri ispoštovali samo jedan dio ove rezolucije, onaj koji glasi "i srpska i hrvatska". Muslimani ne da nisu bili ravnopravni nego nisu uopšte postojali kao politički narod u Jugoslaviji. U popisu 1948. godine si se mogao izjasniti kao Srbin, Hrvat, Albanac i sl. ili "neopredijeljen". 1953. godine je postojala opcija "Jugosloveni - neopredijeljeni." Tek 1971. se omogućava izjašnjavanje kao Musliman u nacionalnom smislu ali ne kao Bošnjak jer je komunistička vlast imala namjeru da Bošnjake "utope" u postojeće nacije Srba i Hrvata. O tome govore činjenice da je se pisac bošnjačkog porijekla Mehmed "Meša" Selimović izjasnio kao pripadnik srpskog naroda.
Bošnjaci (Muslimani) nisu Ustavom bili ravnopravni, ali još gora situacija je bila na terenu. Bošnjačku elitu su komunisti nastojali prikazati kao "jugoslovensku" ili jednostavno "srpsku" dok je običan narod tretiran nižom rasom na odnosu Srbe i Hrvate. O tome govore mnogi vicevi o Muji, Sulji i Hasi gdje se vidi jasna namjera srpsko-hrvatske politike da Bošnjake prikažu kao glup, primitivan i zaostao narod koji i ne zaslužuje svoju državu. Jugoslavija je odgajala Bošnjake kao što su Alija Sirotanović koji je kao nagradu za obaranje svjetskog rekorda u kopanju mrkog uglja tražio samo bolju lopatu. Ovakvi su Bošnjaci - robovi koji ne traže svoja politička, vjerska i nacionalna prava - bili idealni za komunističku vlast.
Među jugonostalgičarima još uvijek živi mit o ekonomskom blagostanju SFRJ što naravno nije istina. BDP Jugoslavije je 1973. godine bio 4,237$ po broju stanovnika (per capita) što je tada bilo u rangu s Rumunijom, Poljskom, Bugarskom i Mađarskom. Zapadnoevropske zemlje su u tom trenutku imali BDP u prosjeku od 11 do 13 000$. Sekretar Centralnog komiteta SKBiH Munir Mesihović je tada ukazivao na neravnopravnost BiH u ekonomskoj politici SFRJ, navodeći činjenicu da Savezno izvršno vijeće ne isplaćuje puni iznos sredstva BiH koja su joj pripadala kao nerazvijenoj republici. Autoput Bratstva i Jedinstva je povezao Ljubljanu, Zagreb, Beograd i Skopje ali je totalno zaobilazio Bosnu i Hercegovinu. Umjesto puteva BiH je dobila Titine bunkere vrijedni osam milijardi tadašnjih dolara, koji su danas turistička atrakcija stranim turistima. Komunisti su smatrali da je vjera o***m za narod što predstavlja prepreku u ekonomskoj emancipaciji radničke klase. U svojim napadima nisu štedili ni Islamsku zajednicu BiH koja je zbog nacionalizacije izgubila više od 11.000 objekta, što je u zgradama i zemljištu više od 30 miliona kvadratnih metara, a što se procjenjuje na 372.000.000 eura. Islamska zajednica i danas ima godišnje gubitke od 12 miliona eura, jer Klub Srba u Domu Naroda PSBiH spriječava usvojenje zakona o restituciji.
Činjenice govore da su Bošnjaci u vremenima Jugoslavije bili institucionalno diskriminisani. Nisu imali svoja nacionalna, vjerska i politička prava na istom nivou kao ostali narodi u SFRJ. BiH kao federalna republika u SFRJ nije uživala ravnopravan status s ostalim republikama. Jugoslavija nije bila idila bratstva i jedinstva, već nacionalni projekat velikosrpske hegemonije, gdje su Srbi uživali privilegovan status i zauzimali glavne pozicije u političkim, vojnim i ekonomskim strukturama takozvane zajedničke države. U takvoj državi Bošnjacima je bilo pripremeno mjesto primitivnih robova, koji bi se kasnije asimilari u Srbe ili Hrvate muslimanske vjere. Bošnjaci koji su imali hrabrosti da se suprostave ovakvom narativu bili su proglašeni islamskim fundamentalistima i neprijateljima države. U montiranom sarajevskom procesu 1983. godine grupa bošnjačkih intelektualaca, među kojima je bio i prvi Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, osuđeni su na zatvorske kazne samo zato što su ukazali na bitnost nacionalnog samoopredjeljenja bošnjačko-muslimanskog naroda. Jugoslovenskim vlastima prihvatljivi bošnjački intelektualci i političari su bili oni koji su se odrekli vlastitog identiteta i preuzeli ulogu jugoslovena, koji piše srpsko-hrvatskim jezikom i ne dovodi u pitanje srpsku hegemoniju u jugoslovenskim strukturama.
Na početku agresije na RBiH pripadnici NOB-a bošnjačko-muslimanskog porijekla i predstavnici ideologije ZAVNOBiH-a, kasnije visokopoziciorani funkcioneri SFRJ Raif Dizdarević i Osman Karabegović su bili na strani Miloševića i velikosrpske politike. Dizdarević je 1989. godine na Gazimestanu stajao pored Miloševiča a Karabegović je u Beogradu 92. godine optužio Aliju Izetbegovića da "ubija i goni u logore smrti nevini srpski narod."
Upravo zbog ovih razloga danas je suludno slaviti 25. Novembar kao Dan državnosti BiH. Bosna je tada oslobođena od fašizma samo da bi bila okupirana od strane jednako pogubne ideologije, komunizma. Umjesto hrvatskih fašista vlast su preuzeli komunističko-srpski okupatori. Istina je, da u ovoj okupaciji za razliku od NDH-a BiH imala svoje administrativne granice, ali unutar tih granica nisu živjeli ravnopravni, već manje i više privilegovani narodi. U takvim okolnostima za Bošnjake je bilo rezervisano mjesto robova unutar Velike Srbije. Bošnjaci su na prvim višestranačkim izborima izabrali put Alije Izetbegovića i jasno odbili velikosrpsku ideologiju.
Zato je kontradiktorno obilježavati 25. Novembar 1943. godine kao Dan državnosti i 1. Mart 1992. godine kao Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer se radi o dva suprostavljena koncepta. Na jednoj strani je komunistička država srpske hegemonije a na drugoj slobodna i nezavisna Bosna i Hercegovina. Na referendumu 1992. Bošnjaci su jednoglasno odbili ovu velikosrpsku tvorevinu i izabrali put slobode. Zato umjesto 25. Novembra svi patrioti Bosne i Hercegovine bi kao Dan državnosti trebali obilježavati 29. augusta 1189. kada je napisana povelja bosanskog bana Kulina, koji je najstariji bosanski državni dokument i dokaz o hiljadogodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovine nije nastala 1943. godine!
