21/05/2026
Mitar sa Lipišta
PISMO BELOM
Noćas mi se magla neka nadvijala iznad snova,
snoviđenjem ispisala blijede slike, kriva slova,
snivah čudne snove neke, ne vidjeh ih život cijeli,
drvorede i ulice, čini mi se – tebe, Beli.
Jutrom sunce rastopilo mrku tamu, magle noćne,
pa u pustoj bijeloj sobi ja oćutih riječi moćne:
„Olovke se oštre hvataj, hitno piši pismo Belom!“
progovori bijela svjetlost, trepereći k'o pod velom.
Uplaši me, razbudih se, skočih da na papir stavim,
sve u žurbi, ne želeći da šta bitno zaboravim,
pa poslušah i napisah da se dugo čuli nismo,
da je ovo što ti pišem o snovima čudnim pismo.
Da u svome snoviđenju, sred aleje od platâna,
kroz zeleno lišće meko i kroz mrežu gustih grana,
vidjeh orla krilatoga na ljevici da ti stoji,
okom gleda u kaldrmu, prolaznike k'o da broji.
A u desnoj tvojoj ruci, mjesto sablje britke, ljute,
dva anđela zlatokrila, pozlatila tvoje p**e,
i olovka krasopisna, polomljenog, crnog špica,
k'o da htjede napisati ćutanje sa tvoga lica.
Lice ti je nasmijano, al' sleđeno u bore sive,
sve miruje i čamuje, samo su ti oči žive.
Iz oka ti plavog, modrog, niz obraze posivjele,
poskakuju bistre suze, kao da su oživjele,
pa padaju na koljena, gdje je knjiga otvorena,
i stvaraju ona djela što ostaše nestvorena,
da dovrše pjevanije i Mitrove pisanije,
voštan pečat da udare na sve tvoje stvaranije.
Da zasjaju vječnim sjajem, k'o što vječno stoji bista,
koju vrijeme ne načinje, pa zauvijek biva ista,
da ti ime sačuvaju, da ga pamte djeca ina,
da si Beli sa Lipišta, da si vječan međ' vječnima.
Eto, Beli, mojih snova, eto mojih snoviđenja,
evo tebi pisma moga i još samo doviđenja.
Vidimo se na sred Trga, tamo gdje te vile nose,
dušmanima nezahvalnim, da inate i prkose.
Vidimo se u aleji, u mirisu lipov cvijeta,
ti od bronze, ja u tuzi i beznađu ovog svijeta,
da sve ono sto gradismo perom riječju i obrazom,
ne slavismo k'o pobjedu već nazvasmo to porazom.
Al' dok ima dobrih ljudi i pameti valjda biće,
poslije noći tamne mrke uvijek svijetla zora sviće,
jedno jutro osvanuće tvoje lice na sred grada,
da dolazi bolje sutra oživjeće opet nada.
A ako se to ne desi, ako na put stanu vuci,
ti olovku ne ispuštaj što u desnoj držiš ruci,
naoštri je i zapiši uzaludne da su žrtve,
sve ideje i nadanja da su skupa s njima mrtve...
Ostaćemo opet ljudi, pregaženi, postiđeni,
ćutaćemo duž aleja, neprimijetni, neviđeni,
nadati se u vječnosti, u vremenu nekom drugom,
da smo znanje, krv i suze okovali vječnom tugom.
Šetaćemo drvoredom, rajskim vrtom procvjetalim,
gdje umiru svi stihovi Lipištima necvjetalim.
Vidimo se u aleji na sred pakla uređenoj,
gdje jedino ima mira tvojoj duši, uvrijeđenoj.
Derventa dobija bistu u čast Milovana Bjeloševića Belog.
NA KOJOJ LOKACIJI U NAŠEM GRADU BI VOLJELI DA BISTA BUDE POSTAVLJENA ?
M. P.