31/07/2026
A SAMO SMO SE HTJELI VRATITI KUĆI
Kada su se nad prostorom Balkana 90-ih godina nadvili crni oblaci nacionalizma, Jajce je bilo simbol otpora istom, malo zbog historijske činjenice da je upravo u našem gradu potvrđena teza da Bosna i Hercegovina pripada svim njenim narodima koji u njoj žive i da niko nema pravo na njeno svojatanje, a malo i zbog mentaliteta koji su imali stanovnici ovog grada i njihove opredjeljenosti da žive slobodno i u međusobno dobrim odnosima. Ipak, rat na ove prostore je došao, a nacionalistička prijetnja je pretvorena u ubijanje. Valjalo je braniti teritorij cijele općine i stanovništvo. Početkom rata 1992. godine, donekle se moglo i govoriti o jedinstvenoj odbrani grada, ali doći će mjesec juli kada na djelo stupa odluka iz Gruda od 18.11.1991. kojom je osnovana tvorevina koja će kasnije biti osuđena za udruženi zločinački poduhvat, Hrvatska zajednica (kasnije republika) Herceg Bosna. Na popisu gradova koji ulaze u njen sastav, na prvom mjestu je Jajce, a jajački Bošnjaci su tu činjenicu i olahko shvatili. Pokušaji atentata na tadašnjeg načelnika Općine Jajce Midhata Karadžića i njegova otmica, o čemu je i sam pisao, uvjerili su bošnjačko rukovodstvo da je težnja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini Jajce imati u sastavu Herceg Bosne. Tome su se Bošnjaci snažno suprotstavili i Jajce zvanično nije nikada donijelo odluku o pristupanju Herceg Bosni. Ali jeste ekstremno krilo HDZ koje će odigrati mutnu ulogu u padu Jajca u agresorske ruke, kasnije i u događajima krajem rata i posljeratnim godinama.
Da će Bošnjaci morati podnijeti veću žrtvu za povratak svojim kućama od očekivane, ekstremisti Herceg Bosne su pokazali odmah nakon što su hrvatske snage ušle u grad 1995. godine. Iako je sporazumom između Armije RBiH s jedne i HVO i Hrvatske vojske sa druge strane bio predviđen nesmetan povratak svojim kućama, to se nije desilo. Teške kontrole, ometanja, obaveza dobijanja posebnih propusnica, vraćanje sa punkta u Zelenkovcu, obavezna najava posjeta svojim kućama, ometanje dolaska na dženaze umrlima i njihovo dopremanje do mezarja, bili su sastavni dio pritiska na Bošnjake i njihovo uvjeravanje da u svoj, a sada „hrvatski“ grad, nisu dobro došli. Tadašnji glavni imam Medžlisa IZ Ramiz ef. Bećirović je prošao težak put kako bi uspostavio kakav-takav vjerski život među povratnicima muslimanima, aktivnosti provodi gotovo tajno, mada je svojom odvažnošću dao nemjerljiv doprinos povratku Bošnjaka. Pritisci na njega su bili konstantni, pa čak i nekoliko godina nakon povratka. Sprečavana je obnova džamija i druge vakufske imovine, a poseban trn u oku bila je obnova džamije Esme-sultanije. Dan nakon čišćenja prostora gdje je bila džamija, dovezeno 13 kamiona građevinskog otpada koji je istrešen na plato, a sve s ciljem sprečavanja njene ponovne izgradnje, a prilikom čišćenja istog pojavila se velika grupa policajaca i vojnika HVO kako bi zastrašila muslimane koji su tu radili na čišćenju.
U prvim godinama svog povratka Bošnjaci su se susretali sa uskraćivanjem osnovnih životnih stvari. Struju u gradu su nekako i mogli dobiti, ali po selima su bez struje živjeli i po nekoliko godina. Telefon u gradu, gdje su postojale mogućnosti za njegovo trenutno priključenje, nije bio dostupan povratnicima, osim njih nekoliko. Na isti način se odnosilo i prema poduzetnicima koji su željeli započeti novi život po povratku u svoj grad. Da im zagorčava život brinula se Općinska inspekcija rada koja je brižno pratila svaki korak koji Bošnjaci povratnici čine. O tome govori njihov akt broj 04-173-1/98 datiran na 15. siječanj, 1999. g. kojeg ta Inspekcija dostavlja po jedan primjerak načelniku ali i, vjerovali ili ne, predsjedniku HDZ-a, u kojem se analizira „Stanje i broj muslimanskih radnji na području Općine Jajce, koji se ne pridržavaju zakona – /nezakonit rad/“. U to vrijeme, bošnjački poduzetnici nisu mogli čak ni boravak u Jajcu prijaviti, samo zato što su bili pripadnici Armije RBiH, te su zbog toga smatrani „ekstremima“. Napomenuti je da se to dešava gotovo četiri godine nakon rata.
Također, ovaj inspektor obavještava svoje šefove o broju zaposlenih muslimana u društvenim javnim i mješovitim preduzećima, a tu je: Elektrobosna (40 djelatnika muslimana), Borac- Katarina 22, Metalinvest 1, ATP Vrbas 1, Šedinac 2, dok u Elektrodistribuciji, ElektroVrbasu, Mlinpeku, Komunalcu i Rudniku boksita nema niti jednog. Za neke firme takvo stanje će ostati još dugo godina, pa čak i do danas kakav je slučaj sa Elektroprivredom HZ HB (Elektrodistribucijom i ElektroVrbasom, danas Hidroelektrane na Vrbasu), a tu se svakako može spomenuti i HT Eronet, koji tada nije spomenut. U javnim ustanovama, četiri godine nakon rata, a prema izvještaju pomenute inspekcije u Jajcu je na dan 13.01.1999. zaposleno 1039 ljudi od čega je 101 u privatnim preduzećima, a da je zaposlenih Bošnjaka svega 151, od čega na policiju otpada više od jedne trećine, a što je bio rezultat pritiska IPTF koji je pratio rad policije. U ovom službenom aktu, u zaključku se Jajce naziva „Hrvatska općina Jajce“.
STRADANJE I PROGON U AVGUSTU 1997. GODINE
Bošnjaci su svoj naum da se vrate svojim kućama u Jajcu i okolini jasno deklarisali još od dana kada su napuštali svoja ognjišta. Teški izbjeglički dani bili su teret na plećima i čekala se prilika da se ide svojim kućama. Nakon što je protjerana VRS sa ovih prostora, dio teritorije općine Jajce bio je pod kontrolom Armije RBiH, ali grad i veći dio teriotorija kontroliše HV i HVO. Pokušaj posjete svojim domovima u Jajcu i okolini spriječen je 03.11.1995. godine. Uprkos velikom broju ljudi i velikoj želji da idu svojim kućama, tadašnja jednonacionalna hrvatska vlast u Jajcu, delegaciji Bošnjaka koju su činili načelnik Općine Enver Šabić, načelnik policije Nazif Kahrić, glavni imam Ramiz ef. Bećirović i Munib Mrako, nisu udovoljili da tog petka dođu u grad, posjete svoje kuće, klanjaju džumu i vrate se u mjesta svog privremenog boravka. Na punktu u Zelenkovcu kolona od tridesetak autobusa i više desetina privatnih vozila je zaustavljena i nakon velikog negodovanja okupljenih građana, vraćena u Vinac, uz obrazloženje da im se ne može garantovati sigurnost. Ali, želja za povratkom je bila veća od bilo kakvih barikada.
Već tokom 1996. godine počinje tihi povratak 200 porodica u sam grad, a što je bio projekat međunarodne zajednice u paketu sa Bugojnom, Travnikom i Stocem. Pregovori sa tadašnjim hrvatskim rukovodstvom održani su u Jajcu, 08.12.1995. godine, domaćin je bio tadašnji načelnik Nikola Bilić, a u ime jajačkih bošnjaka prisustvovali su: Halid Genjac, Enver Šabić, Ramiz Bećirović, Edin Muhić, Munib Mrako i Raif Nešust. Za to vrijeme svi oni koji su otišli u posjetu svom domu primoravani su da daju izjave u policijskoj stanici ukoliko ranije nisu pribavili propusnice (ausweis, baš kao da je 1943. godina). Iz tog vremena pamte se kontrolni punktovi po Dnoluci (posebno onaj kod kafane „Kod Kovrča“, a po gradu je kretanje bilo gotovo nezamislivo. Te dozvole za kretanje po gradu bile su neophodne nekoliko godina nakon rata, a svraćanje u posjetu Jajcu školaraca iz Krajine bilo je nazamislivo. Tokom 1997. godine intenzivira se povratak, ljudi dolaze u obilazak svojih kuća, ostaju da noće. Svjesni da je povratak Bošnjaka tu, ekstremni dio Hrvata u Jajcu, posebice onih okupljenih oko ekstremnog krila lokalnog HDZ-a, nastoje spriječiti taj povratak. Bilo je i časnih izuzetaka, koji su kao prave komšije ponudili pomoć Bošnjacima u njihovom povratku, ali je pritisak bio žestok, pa to nisu smjeli javno ispoljiti. Tako se tokom 1997. i 1998. godine u avlijama, mezarjima i baštama oko kuća postavljaju nagazne mine, pa je od njih bez stopala ostalo ili teško ranjeno četvorica povratnika: Mecavica Hajrudin i Asim Šido u Divičanima, Šarić Naim u Lendićima, Muharem Halaba u Šibenici, a u Barevu je Hasan Krak poginuo od takve mine. Svi oni su stradali od mina na mjestima na kojima nije bilo nikakvih borbenih dejstava i na kojima su se ljudi kretali prije toga, što ukazuje da su mine postavljane neposredno prije njihovog aktiviranja. Nažalost, izostala je policijska istraga i sudski epilog, a puna istina o ovim događajima vjerovatno se neće nikada saznati.
Dana 30.03.1997. godine, teško je napadnuta Emina Sejdić u kasno doba noći, premlaćena, opljačkana, izbodena nožem, a potom onesvještena zatrpana dekama, jastucima i posteljinom te zapaljena. Počinilac Ilija Bilješković rođen u Dobretićima, nastanjen u Jajcu, za ovo zlodjelo je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, nakon što je priznao zločin. Emina je Božijom voljom preživjela ovaj gnusni napad, a umrla je 17 godina kasnije, kada joj je dženaza bila tačno na godišnjicu napada na nju.
U međuvremenu jajački Bošnjaci su premlaćivani: Ramić Hasan, Bubrić Muharem, Avdo Žužić i još neki, a mnogi stari Bošnjaci su bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju zbog kape francuzice koju su tradicionalno nosili naši stari. Stoga je većina pribjegavala skidanju kape prilikom kretanja po gradu.
Vrhunac tog pritiska na povratnike dešavao se krajem jula, da bi se u noći 01./02.08.1997. desio monstruozan zločin u kojem je iz pištolja na Pšeniku ubijen povratnik Hazim Šahman, a zatim poliven benzinom i zapaljen u hodniku svoje kuće u kojoj je bio zanoćio. Zločin su počinili Josip Šimunović, brat jednog od lokalnih HDZ-ovih moćnika, i Domin Poplašen. Obojica su kasnije osuđeni na kazne zatvora od po 8 godina i 6 mjeseci, dok su za pomaganje u tom zločinu nakon toga na kazne zatvora od godinu i 4 mjeseca osuđeni Šime Pejić i Drago Šćulija. U presudama su navedeni i detalji monstruoznog ubistva a posebno u oči upada dio koji govori o doslovnom plaćanju od strane pojedinaca ubicama i pomagačima koji su teško mogli imati direktnu korist od toga osim novčane, što navodi na zaključak da je ipak neko drugi izdvojio te njemačke marke i poslao ubice u zločin. Naručioci i nalogodavnci nisu nikad otkriveni. Tada se insistiralo da se dženaza Hazimu Šahmanu obavi u Vincu, ali je nakon pet dana upornog insistiranja ona ipak obavljena na lokalnom mezarju na Pšeniku. Hazimova porodica je bila jedna od onih 200 koje su se među prvima vratile u grad, a njegovo ime će ostati trajno upamćeno i postalo je simbol povratka u Jajce.
Kao uvod u ovaj zločin na području općine Jajce dešavaju se paljevine kuća i različiti napadi.
– Bulići, 17.04.1997. godine, zapaljeno 12 praznih kuća bošnjačkih familija, koje su pripremale povratak.
– Bulići, zaseok Žuže, 18.04.1997. podmetnut je požar u porodične kuće povratnika Muje, Mehe i Hasana Žuže, Džemala Hadžića, Šabana Šahbaza, Ale i Fadila Kokića.
– Pšenik, 01./02.08.1997. podmetnut je požar u kuću povratnika Muradifa Hajdera.
– Jajce, 02.08.1997. nepoznati počinitelj podmetnuo je požar u kuću Mustafe Bibića.
– Jajce, 03.08.1997. podmetnut je požar u vozilo povratnika Nerdina Ganibegovića.
– Divičani, 04.08.1997. podmetnut je požar u kući povratnika Bajre Mecavice.
Neshvatljivi progon Bošnjaka desio se u subotu i nedjelju, 02. i 03.08.1997. godine, očito dirigovanom hajkom, kada je organizovan progon iz dnolučkih sela gdje su Bošnjaci radili na čišćenju svojih imanja i na redovnim seoskim poslovima. Federalni MUP je tada saopćio da je policija tzv. hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" u subotu, 02.08.1997. protjerala 45 Bošnjaka iz sela Bulići i 40 iz sela Šibenica, koji su uredno bili prijavljeni kod Međunarodne policije (IPTF) za povratak. U ova sela je stiglo sedam hrvatskih policajaca u civilnim odijelima koje je predvodio Anto Šimunović iz Šibenice. Policajci su, kako je javnost informisao MUP Federacije BiH, vrijeđali Bošnjake i prijetili riječima: "Sve ćemo vas pobiti ako ostanete u selu noćiti." Isti dan su protjerani Bošnjaci iz sela Kuprešani, Gornja i Donja Lupnica i Divičani. Do prvih popodnevnih sati u nedjelju, iz ovog dijela Jajca protjerano je ukupno 426 Bošnjaka, a isti dan u kasnim večernjim satima iz Kruščice protjerana je i posljednja grupa od 87 Bošnjaka povratnika, koji su u pratnji međunarodnih snaga SFOR-a prebačeni na teritoriju pod kontrolom regularnih policijskih snaga i prevezeni u svoja privremena mjesta boravišta u Srednjoj Bosni. Isto se desilo sa Bošnjacima Bistrice i Doribabe.
Umalo nije došlo do teških obračuna na prilazu Kruščici, ali zahvaljujući pribranosti pojedinaca, veći incident je izbjegnut. Ipak, Bošnjaci su po drugi put morali otići iz svojih domova, a na prolasku kroz Zastinje organizovan im je „špalir“ gdje ih je gađala rulja okupljena pored p**a.
Nakon ovih nemilih događaja, zločina i progona, dešava se više sastanaka domaćih i međunarodnih faktora. Na sastanku u Travniku koji je održan 13.08.1997. dogovoreno je da će se Bošnjaci koji su napustili Jajce od 01. do 03.08. vraćati u svoja naselja postupno i organizovano. To je bio sastanak tadašnjeg načelnika Općine Jajce Ive Sarafa i predsjednika Prijelaznog općinskog vijeća Jajce Envera Šabića, a prisustvovao je i voditelj mostarskog ureda UNHCR-a Nell Wright, te guverner i viceguverner Srednjobosanskog kantona Adnan Terzić i Ivan Šarić, kantonalna ministrica za izbjeglice Vikica Mijić, te predstavnici Ureda visokoga predstavnika, SFOR-a i IPTF-a, sve članovi Radnog tijela za povratak izbjeglih u SBK. Ovo govori o tome koliko je težak zločin i progon pogodio Bošnjake u Jajcu.
Diplomatski pritisak i upornost u povratku dao je rezultate, 16.08.1997. godine Bošnjaci u Dnoluci ponovo dolaze svojim kućama i to u Kruščicu, Lendiće, Bučiće, Divičane i Šibenicu. Taj mini povratak završio 21.08.1997. godine i on će postati glavni oslonac daljem povratku na ove prostore. Međunarodni posrednik za Federaciju BiH dr. Christian Schwartz-Schilling, predsjednik i dopredsjednik Federacije BiH Vladimir Šoljić i Ejup Ganić, i ombudsmani Federacije boravili su 22.08. u Jajcu zanimajući se za dogovoreni povratak Bošnjaka u ovih pet sela jajačke općine.
Bošnjaci su podnijeli žrtvu u gubitku života, imovine, kuća, pretrpljenom strahu, a nastavilo se tako i narednih mjeseci. Pokušaji diplomatskog rješavanja nastale situacije dali su djelimičan rezultat, ali se pritisak nastavio i to:
– Jajce,15./16.11.1997. zapaljeno je vozilo povratnika Nisveta Filipovića.
– Jajce, 12.01.1998. ispaljen je projektil iz ručnog bacača na kuću povratnika Zlatana Prešljića, policajca Policijske uprave Jajce (koji je radio na dokumentovanju ubistva Hazima Šahmana).
– Jajce, 14.01.1998. podmetnut požar u kući Huseina Čejvana.
– Jajce, 08./09.01.1999. postavljena je eksplozivna naprava na kafe bar u vlasništvu povratnika Seada Šeremeta.
Brojni su slučajevi pljačkanja i paljenja kuća u Barevu, Bešpelju, Pšeniku, Šibenici, Bulićima i drugim mjestima po Dnoluci, koji nisu ni zadokumentovani u zvaničnim evidencijama, a bošnjačke kuće izgorjele u periodu 96-98. godine nikada neće biti pobrojane.
PROBLEMI POVRATKA U SVIM SFERAMA ŽIVOTA
Netom nakon progona i ponovnog povratka Bošnjaka u Jajce, lokalna jednonacionalna HDZ-ova vlast čini još jednu nepravdu Bošnjacima, nelegalno dijeleći javna dobra isključivo „svojima“, zbog čega je tadašnji načelnik Ivo Saraf osuđen na zatvorsku kaznu, ali i provodeći privatizaciju javnih preduzeća i drugih dobara čime je Bošnjacima načinjena nepopravljiva nepravda čije su posljedice vidljive i dan danas.
I u drugim segmentima društvenog života bio je težak put kući. Općinska uprava je po odluci da se ona objedini, svjedočila nečuvenom pritisku na Bošnjake koji su došli raditi u Općini Jajce. Nekoliko prvih mjeseci dolazili su na posao u zgradu Općine i svi sjedili u jednoj kancelariji, njih šest, bez da su imali ikakvo zaduženje niti dodir sa predmetima. Kretanje po zgradi nije bilo uputno, a sve prostorije su bile „ukrašene“ grbovima tzv. Herceg Bosne, križevima i drugim obilježjima isključivo hrvatskog naroda. Integracija zdravstvenog sektora je slično prošla, a rijetki doktori poput rahmetli dr. Enesa Ribića su među prvima došli u Jajce i počeli raditi svoj posao. Sa obrazovanjem je išlo daleko teže. Povratak svojim kućama iziskivao je i pohađanje škole. U Vincu je odmah po oslobođenju reaktiviran rad OŠ „Berta Kučera“, ali na dijelovima pod kontrolom HVO nije sve išlo jednostavno. Učeći isključivo po hrvatskom planu i programu, bošnjačka djeca su prisiljavana da strogo govore hrvatski, bez prava na bilo kakvo ispoljavanje svog nacionalnog i vjerskog osjećaja. Svjedočenja pojedinih tadašnjih srednjoškolaca su zaista teška, jer su doživjeli traume zbog svojih stavova, npr. o historijskim događajima, pojedinim izrazima i slično. Povratak OŠ „Berta Kučera“ u sam grad je tekao jako teško. Od 1998. godine u samom gradu škola je bila organizovana u kući porodice Borčilo, ne u školskoj zgradi, i tako će ostati tri godine, a vrijedne učiteljice Selma Kovačević i Mersiha Mecavice, te vjeroučitelj Senad ef. Hadžić, proživjeli su najteže dane radne karijere. Konstantni napadi na kuću/školu, provokocije, bacanje kamenjem i letvama bili su gotovo pa svakodnevica. Na posao se moralo ići pod pratnjom jer su provokacije usput bile konstantne. Za predmetnu nastavu moralo se ili ići u Vinac ili pohađati OŠ „13.rujan“ gdje su ima prava bila mnogostruko uskraćivana. Ulazak u školsku zgradu nekadašnje OŠ „Bratstvo i jedinstvo“ nakon velikog pritiska roditelja, uprave OŠ „Berta Kučera“ i lokalne bošnjačke politike, usmjerenog prema vlastima u Kantonu i to na dan 11.9.2001. godine, značio je nadu da će jednog dana bošnjačka djeca imati jednaka prava na školski prostor kao i hrvatska, a onda je nametnut koncept „dvije škole pod jednim krovom“ koji će nanijeti društvenu štetu nesagledivih posljedica koje traju i do danas, a čije ukidanje se očito ne nazire. U selima su škole prvo organizovane u mektebskim učionicama i privatnim kućama, a ta borba za školski prostor je trajala nekoliko godina. U srednjim školama je uvedena vjeronauka 2002. godine, uz velika osporavanja direktorice Marije Seki, ali i susretljivost Zdenka Ištvanića, ali kada se pristupilo traženju prava na bosanski jezik, to je teško išlo, baš kao i nedavno uvođenje historije i geografije. Do prije par godina sva djeca su dobivala dokumente sa šahovnicom, bez mogućnosti da na njima stoji državni grb. Sada je stanje nešto bolje, ali i dalje Bošnjaci koriste samo četvrtinu prostora osnovnih škola u gradu, a upravljanje srednjim školama, u kojima su Bošnjaci većina u obje, je i dalje strogo u rukama Hrvata i rade po hrvatskom planu i programu.
Svoju ljubav prema topraku, povratnici Bošnjaci su dokazali prvo sebi, a onda i drugima. Zahvaljujući dobrom političkom organizovanju i djelovanju, vratili su se svojim kućama, a od 2004. godine Jajce je otrgnuto iz čvrstog zagrljaja Herceg Bosne. Ovaj grad svjedoči burnu prošlost, živi lijepu sadašnjost i očekuje sretnu budućnost. Podnesena žrtva mogla je biti izbjegnuta, da je postojao minimum razumijevanja okolnosti, a to je opomena da odgajamo generacije koje će se međusobno razumijevati i uvažavati. Samo tako možemo ići u sretnu budućnost, a događaji iz avgusta 1997. godine ostat će trajna opomena i nama i generacijama koje dolaze.
