28/08/2026
📖 SJEĆANJE NA KONSTANTINA SIMONOVA
Na današnji dan, 28. augusta 1979. godine, napustio nas je Konstantin Simonov, pjesnik čiji su stihovi nastajali iz ratne stvarnosti, ali su govorili jezikom koji razumiju sva vremena: jezikom ljubavi, nade, vjernosti i čekanja.
Među njegovim najpoznatijim djelima posebno mjesto zauzima pjesma „Čekaj me“. Nastala u ratnim godinama, postala je simbol nade onih koji čekaju svoje najmilije i vjere da će se voljena osoba vratiti.
U njenim stihovima nema velikih riječi, samo jedno jednostavno, gotovo nemoguće obećanje: čekaj me.
I možda upravo zato ova pjesma i danas toliko snažno dodiruje čovjeka.
🕊️ ČEKAJ ME
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji.
I gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Neke riječi izblijede s vremenom. Neke ostanu.❤️
„Čekaj me“ je jedna od onih pjesama koje ne čitamo samo očima. Čitamo je srcem, sjećanjem i vlastitim iskustvima čekanja.
Gradska biblioteka Kakanj čuva uspomenu na Konstantina Simonova i podsjeća da književnost živi onda kada se njene riječi prenose iz generacije u generaciju. 📚