14/07/2026
U pratnji direktorice, pedagogice, pet profesorica i dva roditelja, u periodu od 8. do 11. jula 2026.godine, 60 učenika Prve bošnjačke gimnazije učestvovalo je u Maršu mira, koračajući stazom kojom su u julu 1995. godine hiljade Bošnjaka pokušavale spasiti svoje živote. Marš mira nije samo pješačenje. To je škola sjećanja, dostojanstva i odgovornosti.
Svoje utiske sa nama dijele učenice Sumeja Hodžić i Sumeja Karačić:
1. DAN
Sve je počelo još duboko u noći, odmah iza ponoći, dok smo u mraku i hladnoći čekali autobus koji će nas odvući do Nezuka. Kada smo konačno stigli, dočekale su nas stotine ljudi. Stojeći tamo, osjećala sam neku čudnu mješavinu uzbuđenja i ogromne treme. Oko mene moji školski drugovi, svi s istim ciljem, ali svako sa svojim mislima. Kada smo konačno krenuli, tišina i koraci ljudi oko mene stvorili su zvuk koji neću zaboraviti.
Prvi kilometri su prošli u nekom naletu adrenalina. Kada se put počeo postepeno mijenjati, fizički napor sam postepeno osjećala, ali ono što me najviše pogađalo jeste sama pomisao na to kuda hodamo. Koračamo p**anjama kojima su ljudi prije toliko godina tražili spas. Gledam ovo drveće i brda i ne mogu da prestanem razmišljati o tome šta su oni preživljavali — kako je izgledao taj prvi marš, kada su ljudi ovuda prolazili bez kapi vode, bez mrvice hrane, u proderanoj obući ili potpuno bosi, dok ih je stalno vrebala smrt. Prve noći u kampu, dok sjedim u šatoru sa svojom ekipom iz škole, već osjećam ogroman umor ali i ponos što sam izdržala prvi dan. Sutra nas čeka još teži put.
2. DAN
Drugi dan je, kažu, najteži i sada znam zašto. Jutros sam ustala ukočena, svaki mišić me bolio, a pred nama je bio uspon preko planine, kroz guste i strme šumske puteve. Bilo je trenutaka kada sam mislila da neću moći napraviti ni korak više. Sparina, gužva, ruksak postaje sve teži, a uzbrdici kao da nema kraja.
Ali ono što me danas spasilo jeste energija ljudi oko mene. Kada bih ja posustala, neko od prijatelja iz škole ili potpuno nepoznat čovjek bi mi pružio ruku, ponudio vodu ili samo rekao: “Hajde, možeš ti to, blizu smo.” Prolazili smo kroz sela i mjesta koja nose teške priče. Svaki uzdah na ovoj sparini podsjeti me na njih koji nisu imali luksuz da odmore, koji su pod stalnim mecima i granatama, bježeći od sigurne smrti, morali grabiti naprijed kroz ovaj isti krš i šumu. To te potpuno slomi emotivno, ali istovremeno da nerealnu snagu da nastaviš dalje. Kada smo stigli do kampa, osjetila sam olakšanje - prepolovili smo put.
3. DAN
Zadnji dan. U zraku se osjeća potpuno drugačija energija. Fizička bol kao da je pala u drugi plan jer smo svi znali da se približavamo Potočarima. Prolazili smo kroz zadnje etape, kroz mjesta natopljena tugom, ali i našim dubokim poštovanjem. Danas smo prošli i preko Kameničkih brda. Činjenica da ova brda i danas, nakon toliko godina, kriju kosti mnogih Srebreničana koji su tu pali u zasjedama, potpuno me dotukla. Hodam razmišljajući o svima onima koji su ostavili svoje živote na ovim stazama, nikad ne dočekavši slobodu kojoj su težili. Cijelim putem osjećala sam neopisivu težinu u prsima, zrak je bio gust od emocija, a tišina među nama je govorila više od bilo koje riječi.
A onda smo se počeli spuštati prema Potočarima. Kada su se u daljini, kroz drveće, odjednom ukazali oni beskrajni bijeli nišani, u meni se nešto prelomilo. Ulazak kroz kapiju Memorijalnog centra prehodala sam u potpunom mraku vlastitih misli, stopljena s rijekom ljudi koja se kretala u apsolutnoj, bolnoj tišini. Gledala sam oko sebe prijatelje iz škole - odrasli smo preko noći pred tom nepreglednom bjelinom. Sav onaj umor, nedostatak sna, žuljevi, bolovi i teški usponi - sve je to nestalo. Ostao je samo duboki mir, tuga te ponos što smo izdržali i prešli svaki kilometar ovog p**a da bismo odali počast onima kojih više nema. Uspjeli smo, zajedno.
