28/05/2026
Nekoliko dana prije “Irme”, drugi dan Kurban-bajrama, skoknem s porodicom do Floride. Otac ženine prijateljice vozio je osam sati do North Caroline da ne sjedimo na Bajram sami u stanu jer od tog – kako to već naša sentimentalnost općenito doživljava – gore ništa nema; jedva je satić sjeo, popio kahvu i srknuo supu, dva-tri put se protegao u visinu i u širinu, a onda nas smjestio u prostrani van, strpljivo ukucao adresu na mobitelu koji je uglavio poviše mjenjača i s Bismilom krenuo nazad. Trebali smo stići na bajramsko sijelo koje će početi tamo nekad iza jacije, oko devet.
Jezdili smo satima kroz svjetlucava zelenila North Caroline, South Caroline i Georgije, parajući nepregledne plantaže starog dobrog robovlasničkog Juga. Pamuk, soja, kukuruz, duhan. Danas su tu mašine, ali nekad je ovaj beskraj morao preći preko nečijih ruku, nečijih leđa, nečijih sudbina. Ali, što reče Faulkner, crnci su izdržali. Da im crna koža zna! Jedan je jelen naviše ukočenih nogu ležao pored p**a, jedna je vjeverica uspjela pretrčati cestu. Oko odmarališta crvene ptice, kardinali, šuštali su kroz lišće na zemlji zobajući nevidljive plodove krošnji.
Negdje u bespuću autoputeva našeg je domaćina neko nazvao i saopćio tužnu vijest: u džematu je preselila jedna mlada žena, ni trideset godina, moždani. Drugi dan Bajrama! Za sat novi poziv, nije preselila, još nije sve izgubljeno, bore joj se za život. Domaćin je poznaje; ima dva divna dječaka, a i dvije joj sestre isto tako: sve su se baš lijepo poudale, hairli porodice, svi dolaze redovno u džamiju, djecu dovode u mekteb, jedna skladno razgranata krošnja u bošnjačkoj Floridi. I vidi sad! Kad nas ima malo, svaki je odlazak sudbinska rupa koja prijeti urušavanju cijele zgrade.
Stigli smo oko jedanaest, a bajramsko sijelo u Jacksonvillu kao da je tek počelo davati gas. Mnogo luksuznih automobila ispred zakupljene dvorane, a crni policajac, okružen omladinom koja je pravila one naše besmislene skečeve, maže baklavu i krevelji lice pred krivudavom bukom tamošnjeg sintisajzera. Vani – prostrane aleje, palme, jedna vrela noć potopljena u more vlage; unutra – neka naša teferička muzika, neke naše zastave, neka naša koreografija na bini i neke naše porodice koje se polahko spremaju da idu. Jedan potpuno nestvarni nesklad. Ušli smo kao zombiji u dvoranu, od muzike se nije moglo razgovarati. Ali, imao sam dojam, svi su pričali o mladoj ženi. Bilo je toliko kontradiktornih informacija. Muž je otišao da podijeli Bajram s komšijama, a ona se samo srušila za stolom. Stariji dječak, tek šest godina, nazvao je oca, brzo je stigla hitna. Neki kažu da je preselila, neki kažu da je u komi. Vena u mozgu je pukla…
Sjelo se završilo, otišli smo domaćinovoj kući i zaspali kao za volanom sanjajući puteve zabodene u nebo. Sutra je bilo u planu toliko toga, ali nismo se mogli osloboditi pritiska jučerašnje nesreće. Dan smo proveli u obilasku grada, a pred akšam me domaćin zamolio da odem s njim do bolnice, da posjetimo unesrećenu porodicu i ženu u komi. Dok idemo preko mostova što kao metalna paučina vise nad blještavom rijekom St. John, koja se na nekim mjestima razlijeva u kilometre širine, pa se ne zna prema kojoj strani svijeta zapravo teče, domaćin mi pokazuje Baptističku bolnicu, u kojoj mu je operirana kičma: kad se probudio nakon preteške operacije, dočekala ga je neka blaga mrlja, neko umilno starije žensko lice koje ga je pitalo da li smije da se pomoli za njega. “Može”, odgovorio je u bolovima. “Samo me nemoj krstiti”, dodao je.
Nikad nisam vidio toliko umjetnina kao u ovoj Baptističkoj bolnici. Sve su bile nekako vesele, iluminirajuće i bez imalo kiča. Popeli smo se na, čini mi se, jedanaesti sprat i, nakon brojnih hodnika (ukrašenih slikama koje vuku čovjeka da se poduže zamisli nad njima), udarismo na jednu tihu grupu ljudi. Išao sam za domaćinom kao stidljivo dijete u čaršiji za ocem. Ali nije bilo potrebe ni da se predstavljam, ni da se objašnjavam. Uđosmo u sobu, tihu kao mezar, punu živih ljudi.
Ležala je na krevetu očiju okrenutih ka plafonu, s cjevčicama u ustima. Prsa su se dizali i spuštala, ali se oči nisu pomicale. Srce je kucalo, ali mozak je bio mrtav. Muž, roditelji, sestre, rođaci, svi su u potpunosti bili izgubljeni, nikad se nisam našao u takvom košmaru, niko ne plače, svi čekaju, ali šta? Nije umrla, ali nije više bila ni živa. Allahu dragi: lijepa, lijepa, lijepa… Kako nije živa, ovo je tijelo rumeno, unutra je život! O, gdje je duša, u grudima ili u glavi?
Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti! Izašao sam u hodnik i pokušao nazvati neke prijatelje u Bosni, ali ondje je već bila prošla ponoć i nisam nikoga mogao dobiti. Stajao sam na hodniku gledajući kroz prozor u suton što se razlijevao po St. John Riveru koji je okruživao bolnicu. Otkud ovi ljudi ovdje, otkud ja ovdje, ko je ona mlada žena na krevetu? Ne trebaju ništa potpisivati, ako hoće, neke je sami isključe! Vratio sam se, ali ionako je bilo kasno. Advokat je javio da će je večeras isključiti u 21:00.
Doći će, dakle, za dva sata i isključiti aparate, otključati vrata na kafezu jednoj ptici – kako se to nekad u starinskoj poeziji govorilo; isključiti kablove – kako se to danas kaže. Ovo živo tijelo krenut će putem svog mozga. Porodica je bila smirena od silnog šoka. U sobu je ušao ogromni blagi crni čovjek pitajući da li može da se pomoli za ovu ženu što će biti isključena s aparata za dva sata, a porodica mu je lijepo objasnila kako oni nisu kršćani, kako ćemo se ja i moj domaćin ovdje pomoliti. Sjeo sam pored nje i proučio cijelu suru El-Fedžr. “O ti dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i on tobom zadovoljan.” A onda digao ruke i obratio se Bogu, ako to tako mogu reći, jednom dovom iz glave, ali nisam ni znao šta da kažem, šta da tražim: Džennet, smrt, život?
Poselamili smo se i otišli. Ostali, uključujući i petnaestak drugih naših ljudi i žena u bolničkoj kafeteriji, željeli su ostati do kraja. Stigli smo kući, a onda otišli u downtown, pobjegli u downtown, samo da ne budemo u kući u 21:00, da izbjegnemo težinu trenutka kad će je ugasiti. Grad je bio prilično pust. Neka je omladina degustirala vina pred poznatim restoranom. Stajali smo pred izlozima zatvorenih radnji. U dječijem amfiteatru igrali su To Kill a Mocking Bird i Last Night of Ballyhoo.
Kada su došli da isključe aparate, ona je, potpuno nevjerovatno, kao u priči s dubljim značenjem, mrdnula nogom. Porodica je bila izbezumljena, vjera je poletjela u visine i uzalud su ih doktori uvjeravali da je to samo običan refleks, puki živac. Nisu dozvolili da je isključe. Sjedili su pored nje cijelu noć, ali je sve ostalo isto. Isključili su je ujutro u 9:00. Bila je od Zvornika, muž od Srebrenice.
Sutradan smo otišli malo do plaže, sakupljali u tišini čudnovate školjke u pijesku, slušali šum pjenovitih talasa na svojim bosim stopalima. Mom dvogodišnjem Omeru prvo more Atlantski okean… Onda smo se odvezli do prelijepog Saint Augustina, kojeg je polovinom 16. stoljeća osnovao jedan španski general, danas turističkog dragulja Floride. Obišli drevnu špansku tvrđavu, slikali se kod topova, prošetali očaravajućim starim dijelom grada u kojem je smještena i najstarija drvena škola u Sjedinjenim Američkim Državama. U povratku smo prošli pored Ponte Vedrea, bogataškog naselja na obali; od luksuza i komocije, od ljepote i brojeva, osjetio sam bolno gađenje u stomaku. Na pučini, u “međunarodnim” vodama, plovile su kockarnice.
Poslije je nahrupila ta “Irma” noseći sve pred sobom; ljudi, domovi i životi nestajali su u bujicama; nesnosna tama prekrila je horizont nad Floridom; cijeli su gradovi ostajali bez struje, vode, telefona; automobili su plovili ulicama kao kante bujicom. U jednoj mahali, u jednom domu, muškarac i dva dječaka jedva su mogli čuti nepodnošljivu buku koja je ispunila svijet. Život je bešumni uragan.
Gdje stanuje duša?
Samedin Kadić
Magazin Stav
17. oktobar 2017.
