Zašto čitam?

Zašto čitam? Zato!

- A ko vam je to, života ti, doš'o? 😁
13/09/2026

- A ko vam je to, života ti, doš'o? 😁

Kažu da nigdje nema da se kupi "Brodska cesta". Kako nema? Samo nazoveš tridesetak knjižara u više BiH gradova i eto ga!...
12/09/2026

Kažu da nigdje nema da se kupi "Brodska cesta". Kako nema?

Samo nazoveš tridesetak knjižara u više BiH gradova i eto ga! Ko da je to teško. 🙊😂

Stižu knjige kome god sam obećala. Namjerno sam birala ovaj dan - ja častim.

P.S. Sad stvarno više ni ja ne znam gdje da tražim.

Mediha, sretan ti život!
Malo je samo jedan dan. 😁🥰

Često su babi na kafu dolazile žene iz sela, a najdraže nam je bilo ako banu kad pada kiša, pa se mi kao zanesemo u igri...
10/09/2026

Često su babi na kafu dolazile žene iz sela, a najdraže nam je bilo ako banu kad pada kiša, pa se mi kao zanesemo u igri dok one ispijaju gutljaje tekućine za odrasle, a ustvari pomno slušamo o čemu pričaju.

Jedna od najaktuelnijih tema bili su brakovi koji, sudeći po njihovim pričama, ničemu ne valjaju. Kako sam shvatila, u brakovima se ne nalazi sreća nego doživotni belaji, koji se komotno mogu izbjeći ako se ima samo malo pameti. Bilo je starijih žena koje su nama ženskoj djeci bez dlake na jeziku predočavale da usput nađemo šta muška ako nam je do otoga i da se za živu glavu ne ukazujemo pred matičarem, čak ni da nas ko puškom goni, jer je slađe umrijet odjednom nego crkavat svaki dan pomalo.

S druge strane bilo je i onih koje su se osipale na pomen neudavanja, jer može doći do krivih zaključaka da nas niko nije htio, ali da se četvere oči moraju otvoriti pri izboru muža. Po njima nužno je da se osoba koju odaberemo ne prikučuje flaši, da je poželjno da bude ružniji od nas, jer su manje šanse da će se kojoj sa strane osladiti, i da radi, ali ne na bitnoj funkciji, jer ima žena koje preotimaju tuđe muževe samo radi funkcije. Insistirale su i na tome da se do u tančine sazna sve o porodici tog izabranika zato što se žena ne udaje samo za muža nego za svu njegovu familiju. Pored tih lekcija o braku slušali smo priče i o snahama iz kojih smo zaključili da nijedna snaha na ovom svijetu ničemu ne valja.

- Doktoricu je mogo dovest, doktoricu... - tvrdile su.

Zetovi se nisu mnogo uzimali u usta osim ako ne naprave nešto baš rđavo, što se ne da sakriti i tad bi punice govorile: "Za koga pode ona moja nesretnica, a za inžinjera mogla poć..."

Između pominjanja doktorica i inžinjera sklapali su se brakovi po selu, neki uz prigodne svadbe, neki privođenjem na način da se cura dovede naveče kad svi ukućani zaspe, pa ujutro samo osvane mlada u kući, a svekrva zaplače sretna što ju je dragi Bog proživio dovoljno dugo da doživi da oženi sina, uhvati se telefona i krene redom pozivati komšije na slatku. Pozvani dođu u što kraćem roku ostavljajući sve obaveze kako bi mladoj što prije našli mane, očima izmjerili obim stomaka da ustanove hoće li im uskoro u kolijevci zaplakati i iščačkali ko je, šta je i od kakve je sorte otpala. Pozvani obavezno i daruju mladu uz riječi: "Drago dijete, jesi ti lijepa!"

Svi bi nagovarali mladu da popije jednu ljutu za sreću. Ako pristane teško majci koja je rodi, a i svekrvi koju takva zapade, jer voli popiti. U slučaju da odbije, sigurno je trudna i to je veći garant od ultrazvučnog nalaza donjeg stomaka. U slučaju da je mlada pušač, tvrdilo se da će sav imetak popušiti ako joj se ne stane na rep odmah na početku.

Nakon defilea gostiju počne nešto što se zove bračni život i samo se čeka kad će, bilo mlada, bilo svekrva zakukati, a ako nijedna ne zakuka kroz mjesec dana obavezno se pročuje kako dobro glume i kako bi, da se samo obru u 'Olivudu, masnih para namlatile glumom.

Nama djeci sve je ovo bilo zanimljivo dok nismo shvatili da će i nas jednog dana ubaciti u tu istu mašinu sa svadbom ili bez svadbe, pa nam ne bi baš svejedno što će nam sutra lagati neki nepoznati ljudi kako smo lijepi dok nam mjere stomake i broje cigarete ako se propušimo.

*
Sreća
Pujdo
Ivona Grgić
Pišem, dišem, mirišem

(Sretan rođendan, bona Ivona! 🥰)

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima,...
07/09/2026

Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni...

Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija: sine Abdulahu, magarčino moja nedotupavna, od tebe se ni metar čestite...
07/09/2026

Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija: sine Abdulahu, magarčino moja nedotupavna, od tebe se ni metar čestite opute za opanke ne može isukati. Toliko vrijediš.

Šta god radiš, brži su ti kuskuni od samara. Ali će tebe tvoj babo pretesati u domaćina, hoće, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ćeš ti, sine, činovnik da postaneš. Mjesečna plaća, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš.
Biti činovnik, velik je rahatluk.
Ćutiš,
pišeš,
ćutiš,
hartiju mrčiš,
a hartija državna, i tinta državna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Trgovac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz ničega. Politikom se ne smiješ baviti, jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašću prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajdučiju.

Za kakvog učenjaka nisi, debele gubice i nemirne oči otkrivaju da bi sve ćitabe prodao za jednu sisu pušteničku. Marš u kuhinju. Bićeš činovnik.

*
Preko mutne vode
Pobune
Derviš Sušić

Tada su se na izlazu iz tunela pojavili oni što izlaze iz Sarajeva. Najprije ranjenici i bolesnici kojima u sarajevskim ...
04/09/2026

Tada su se na izlazu iz tunela pojavili oni što izlaze iz Sarajeva. Najprije ranjenici i bolesnici kojima u sarajevskim bolnicama nije bilo pomoći a negdje drugdje za njih ima nade, onda razni civili koji su iz bilo kojeg razloga dobili dozvolu za prolazak, a na kraju i nekoliko grupa civila koje su izgledale kao familije koje odlaze iz Grada.

Među njima, pri samom kraju kolone, možda peta ili šesta od kraja, bila je jedna žena sa stolnom lampom u rukama. Lampa je bila mala, od one vrste što se najčešće viđa u dječijim sobama, sa zelenim štitnikom, a tom lampom i njezinim štitnikom kojega je Dervo zbog nečega zvao abatjour, nepoznata je žena uradila zaista dobar i plemenit posao - naime sve stidove, strahove i bolove što su se u mom prijatelju nakupili od Bog zna kada ona je sabrala u bijes i mržnju koje je Dervo vezao za nju i samo za nju. Iz razloga koji su njemu možda jasni a meni, po prirodi stvari i radi očuvanja elementarne distance među nama moraju ostati skriveni, Dervo je u stolnoj lampi i njezinome zelenom štitniku, to jest činjenici da neko tu lampu iznosi (spasava!, kako je on govorio), u tome je, kažem, Dervo vidio pouzdan znak da Sarajevo umire i zato se za nosioca tog znaka vezala sva negativna energija što je u njemu nastala otkako nastoji Grad odbraniti.

Ne znam, ne mogu ni naslutiti koje je smislove Dervo vezao za stolnu lampu, ne znam i ne mogu naslutiti koje je simboličke funkcije za njega mogao imati mali zeleni štitnik, a pogotovo ne znam i ne mogu naslutiti koji doživljaji i kakva sjećanja (osjećanja) vezana za stolne lampe postoje u njemu; ali znam, jer poznajem svog prijatelja, da je iskreno i veoma srdačno mrzio ženu koja je kroz tunel iznijela stolnu lampu sa zelenim štitnikom, upravo zbog te lampe i samo zato što ju je iznijela. "Ne možeš ti iznositi lampu iz grada do kojeg ti je stalo", siktao je Dervo i doslovno drhtao od bijesa koji je nastojao kontrolirati, "ti idi, ako ne možeš više izdržati, niko te ne zadržava i nema te prava zadržavati, ali lampu iza sebe ostavi, lampu ostavi, k vragu!"

Nemam posebnih emocija ili sjećanja u vezi s lampama i ne znam koju bi simboličku vrijednost lampa mogla imati u ljudskom ili u društvenom životu, a znam da ih moja žena ne voli jer po njezinome mišljenju lampa ne može osvijetliti niti jedan prostor dovoljno jako da to bude ugodno i pristojno i znam isto tako da lampu ne možete korisno upotrijebiti u jednome gradu u kojem se već zaboravilo šta je to električna struja. Sve to jako dobro znam, a ipak sam razumio Dervin bijes i mržnju na Neznanku koja je kroz tunel iznijela lampu. Zašto, pobogu?! Ne znam, jasno mi je koliko je to besmisleno, jasno mi je koliko to lošega o meni govori i nije mi drago što je tako, ali priznajem da ne mogu smisliti nepoznatu ženu i ne mogu joj oprostiti što ostavi Grad bez lampe. Nešto u meni i dan-danas osjeća da je Grad mnogo manje lijep, da je mnogo izgubio kad je ostao bez male stolne lampe sa zelenim štitnikom.

*
Sara i Serafina
Dževad Karahasan

Jednog od najledenijih dana te prve sarajevske poslijeratne zime, na uglu današnjih ulica Veselina Masleše i Vase Miskin...
02/09/2026

Jednog od najledenijih dana te prve sarajevske poslijeratne zime, na uglu današnjih ulica Veselina Masleše i Vase Miskina-Crnog, naprosto nalijećem na Skendera Kulenovića, kome od tog neočekivanog sudara iz ruku ispada nekakva korektura.

"Dijete! Dijete!" - zabrunda s prijekorom autor proslavljene "Stojanke majke Knežopoljke", a ja od silne radosti što su te riječi od tako velikog pjesnika upućene meni zaboravljam sasvim da iz snijega podignem rasute špalte.

Tog dana profesor Mašo Bajraktarević je uzalud pokušavao da iz mene na času fizike izvuče barem jednu riječ.

Kakvi Njutnovi zakoni kad me je tog jutra oslovio niko drugi do glavom autor "Stojanke"!

*
Koga će sutra voziti taksisti
Izet Sarajlić

💔
Skender Kulenović
(02.09.1910. - 25.01.1978.)

Prije dvadeset i četiri godine maćeha me poslala u pekaru preko p**a, da kupim kruh. Kad sam ga donio, rekla je da me je...
30/08/2026

Prije dvadeset i četiri godine maćeha me poslala u pekaru preko p**a, da kupim kruh. Kad sam ga donio, rekla je da me je poslala samo po polovicu, a ne cijeli, i da idem da ga vratim.
Vratio sam se u pekaru, a pekar mi je rekao da ne budalim, da sam ga već ispipao rukama, da ne dolazi u obzir...
Rekao sam to maćehi, a ona mi je opalila šamar i vrisnula da sam đubre lažljivo, da me je gledala s prozora i da je vidjela da uopšte nisam ni ušao u pekaru...
Pobjegao sam kod bake i dede.

Popodne je došao moj tridesetšestogodišnji otac i pitao me šta se dogodilo, a ja sam mu ispričao sve po redu. Vratili smo se nazad i on je rekao ženi da ona nema nikakva prava da tuče njegovog sina, pogotovo kad ništa nije skrivio, a onda su pale obostrano teške riječi; otac je potrpao nekoliko stvarčica u smeđi, kartonski kofer, uhvatio me za ruku i rekao, dotad najnježnije:
"Idemo, sine."
Još pamtim kako smo izašli na ulicu, a na prozoru je stajala maćeha s mojom jednogodišnjom sestrom, kojoj se lice nije vidjelo od očiju, širom otvorenih, treptavih koje nisu shvatale šta se događa. Iz mog oca se otkinuo jedan potmuli, životinjski, samrtnički uzdah i istog trenutka mu je lice zablistalo od suza. Ni ja nisam shvatao šta se događa, ali sam bio sretan što sam s ocem...

Četiri godine kasnije, tužni život mog oca zanjihao se na pojasu bolničkog ogrtača, jednog decembra, u gluho doba noći, bez svjedoka, u prljavom klozetu i ja sam mislio da sam tada ostao sam, a s vremenom sam tu samoću pretvorio u izvor iz kojeg sam crpio snagu.

* * *

Poslije sinoćnje svađe, u kojoj su pale obostrane teške riječi, jutros je moja žena spakovala stvari naše kćerke u kofer i vratila se majci.
Iz njenog naručja, s vrata me gledalo naše jednogodišnje, vječno nasmijano dijete, a mene je u istom trenutku žignula i jetra, i stomak, i srce, i pluća, a preko očiju mi je prešao nekakav krvav oblak i tek (sat? dva?) kasnije sam postao svjestan da mi je lice vlažno od suza. Prvi put sam tek sada ostao sam. Nisam si ni sebe ostavio.

Trideset i šest mi je godina, sjedim i slažem pasijans sa jednim nepotpunim špilom, jer je moja kćerka negdje zaturila nekoliko karata...
Pitam se koliko će agonija trajati? Četiri godine ili manje, i da li će to opet biti decembar, da li će biti bolnica ili moja prazna kuća, gajtan od pegle ili zahrđali žilet? (...)

*
Kruh
Dario Džamonja
Ako ti jave da sam pao

Kumim te Bogom, veliki Bože,skloni sa svijeta Životinje!Neka preostane sve od mačijeg roda,moje sirotinjsko neka preosta...
29/08/2026

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta Životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjsko neka preostane,
ali - skloni Životinje!

U pseći rod ne diraj,
ne dotiči tice,
samo te molim, milosni Bože -
skloni Životinje.

Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinju ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kućnoga šarenog pjevača.

Ne diraj ništa u što je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.

Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
Ali Životinje - skloni.
Gdje si ih metnuo, otuda ih skloni.
Sa obronaka, poviše gradova, skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metnuo, skloni.

Skloni ih, Bože,
i pomozi im, Bože.
Niko im, bez tebe, pomoći ne može.

Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta, kuće ni kučišta.

Skloni ih, Bože,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.

*
Sarajevska molitva
Sarajevska zbirka
Abdulah Sidran

(Connectum 2023.)

. 💔
28/08/2026

.
💔

Address

Sarajevo
71000

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Zašto čitam? posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share

Category