13/05/2026
Safet Kafedžić bio je čovjek kakav se rađa jednom u stoljeću, pjesnik, filozof, satiričar i sevdalija u najdubljem smislu te riječi. Njegov život bio je satkan od duha Sarajeva, od one tanane mješavine melanholije i humora, tuge i ponosa, zbog koje se i danas u njegovim stihovima prepoznaje duša Bosne.
Rođen 1910. godine u Sarajevu, Kafedžić je rano pokazao dar za riječ. U Sarajevu je bio poznat kao dio intelektualnog kruga koji je disao kulturom i umjetnošću. Pisao je drame i monodrame („Džaferbegov jemin“, „Čaršijska posla“, „Po suncu ti meni hodiš“) još prije Drugog svjetskog rata, i već tada su ga nazivali „najmudrijim pjesnikom sevdaha“.
Ovaj istaknuti umjetnik pisao je poeziju od rane mladosti, a brojni slušatelji su sa nestrpljenjem očekivali njegove humorističke priloge koje je radio za emisiju „Veselo veče“ Radio Sarajeva. Kafedžićeve folklorne drame izvođene su na daskama Narodnog pozorišta u Sarajevu od 1943. godine. Čuvenu monodramu „Po suncu ti meni hodio“, te „Džaferbegov jemin“ i „Čaršijska posla“ napisao je za amatersko kulturno društvo „Gajret“.
Osim kao dramskog pisca, Bosanci i Hercegovci ga poznaju i kao velikog sevdaliju, koji je cijeli svoj život posvetio očuvanju i zaštiti autohtone bosanskohercegovačke pjesme – sevdalinke, kao i umjetničkoj afirmaciji ovog vida muzike. Napisao je i komponovao više od 300 sevdalinki koje su glasom oživjeli i ovjekovječili Zaim Imamović, Safet Isović, Nedžad Salković, Ismet Alajbegović, Jovica Petković, Zekerijah Đezić, Nada Mamula, Hanka Paldum, Jozo Penava, Beba Selimović, Husein Kurtagić, Nedeljko Bilkić, Muhamed Mujkanović, Zora Dubljević, Meho Puzić i mnogi drugi.
Kafedžićev sevdah nije bio samo pjevanje o ljubavi. U njegovim stihovima kucalo je srce naroda – majke koje čekaju sinove, žene koje kriju suze, muškarci koji se bore sa sudbinom i ponosom. Njegova pjesma „Kad ne dođem do u gluho doba“ postala je simbol bosanske mudrosti i poetske dubine:
„Nikad mi se ni u snu ne snilo,
što mi majka kad odocnim sluti.
Vazda meni od sudbine bilo,
što mi ženi oko suzom muti.“
Kafedžićev duh bio je slobodan i britak, pa ga je upravo to i koštalo. Kada je jednom, poslije rata, čuo oficira kako govori:
„Eto, donesmo vam slobodu, više neće biti bogatih“, Safet ga je upitao:
„Znači li to da ćemo svi biti siromašni?“
Zbog takve rečenice proveo je 20 godina u zeničkom zatvoru, pod optužbom za „saradnju s okupatorom“.
U zatvoru je, međutim, nastavio pisati. Sastavljao je predstave za zatvorenike, bilježio stihove na komadima papira, ponekad i na kutijama cigareta. I kada je izašao, nije izgubio vjeru u riječ, naprotiv, njegova poezija je postala još zrelija, dublja i tiša.
Kafedžićeve pjesme kao što su „Oči moje, kletvom bih vas kleo“, „Ti si sve što imam od života svog“, „Sve za ljubav ja sam dao“ ili „Pod suncem se jednom živi“ postale su dio kolektivne memorije Bosne.
O njegovom stvaralaštvu i duhovnom naslijeđu najbolje govori rečenica Hermana Rittera:
„Pođi kuda god želiš: gdje god naiđeš na ljude, svugdje će ti njihova muzika otvoriti njihovo najintimnije biće.“
Jedan od najljepših primjera njegovog poetskog dara jeste i ova pjesma, koja pokazuje kakvi su se nekada stihovi pisali, stihovi koji bole i griju u isto vrijeme:
„Kulu gradim, vihor je obara
trešnju sadim, ona ne behara
ružu berem, trnje me ubada
bašto moja bez sunca i hlada.
Što će meni od kamena kula
što će miris ruže i zumbula
što će trešnja da mi behar daje
kad se draga za drugog udaje.
Zoru čekam, zora ne svanjava
sunca nema, neće da granjava
bunar kopam, bunar mi se ruši
pjesmu pjevam, a suza me guši.
Što će meni bunar voda živa
ko će rano lice da umiva
što će sunce jutrom da se javlja
kad me moja draga zaboravlja.
Vranca sedlam da se na put spremam
kud se spremam, kad djevojku nemam
prsten kujem, njoj ga neću dati
moj prstenu, pust ćeš mi ostati.
Što će meni vranac ko oluja
u gori ga rastrgali vuci
što će prsten sa sedam dragulja
kad ne blista na njezinoj ruci.“
Pred kraj života, bolestan, ali smiren, Safet je u bolnici na Lukavcu zamolio svoje prijatelje Safeta i Zaima da mu ispune posljednju želju, da zapali „bijelu sarajevsku Drinu“. Tada je napisao stihove koje su mnogi kasnije zapisivali na svoje nadgrobne ploče:
„Kad ne bude mene više,
nek mi suza pjesmu piše,
u njoj moja duša diše.“
Umro je 8. februara 1983. godine, ali njegov sevdah živi i danas. Svaki put kad se u nekoj kafani, na nekom radiju ili u nekom srcu začuje stih koji miriše na Bosnu, u njemu je komad Safeta Kafedžića, pjesnika koji je znao da se najdublja istina o čovjeku može izreći jedino pjesmom.
