16/12/2025
Ništa nisam jeo dva dana, a onda mi je stari čovjek na klupi pružio svoju jedinu jabuku — a zatim je rekao rečenicu koja me natjerala da sjednem pored njega.
Sjedio je sam, pogrbljen, držeći tu jednu voćku kao da mu znači više nego cijela torba hrane. Nisam mogao razumjeti zašto bi je dao meni, potpunom strancu.
Kada mi ju je stavio u ruku, pogledao me je blagim osmijehom, onim koji nije od ovoga svijeta. Bio je sitan, mršav, u staroj iznošenoj jakni, ali u očima mu je bilo nešto čudno — toplina koja se rijetko viđa. Nisam znao šta da kažem, osim tihog: „Zašto baš meni?“
Umjesto odgovora, pozvao me rukom da sjednem pored njega. Glas mu je bio slab, ali siguran, kao da tačno zna da moram čuti ono što slijedi. I baš kada sam pomislio da će govoriti o sebi, izgovorio je rečenicu zbog koje mi je srce zastalo.
Nastavak priče u komentaru 👇