15/08/2026
O TRADICIJI NAŠIH KRAJEVA
„NARODNA SIJELA U OSMAČAMA KOD SREBRENICE“
....
U selu Osmačama koje se nalazi jugoistočno od Srebrenice sijela su tradicionalna i održavaju se svake godine početkom avgusta. Danas ona traju tri dana i tri noći, a nekada su trajala znatno duže, od 5 – 15 dana. Koliko će sijela trajati određivali su Osmačani.
Održavanje sijela početkom avgusta u ovom selu nije slučajna pojava već je u uskoj vezi sa početkom žetve pšenice koja ovdje na višoj nadmorskoj visini i u nešto oštrijim klimatskim prilikama dospijeva petnaestak dana kasnije nego u selima koja se nalaze u dolini Drine. U vrijeme žetve na Osmačama djevojke, momci i sredovječni ljudi i žene (obično roditelji momaka i djevojaka) dolaze na mobu i sijela, a pozivaju ih domaćini koji im obezbjeđuju smještaj i ishranu. Pozvani spavaju po kućama, a u nedostatku prostora muškarci spavaju po tavanima štala i oko plastova sijena ili slame. Bilo je domaćina koji su na mobi i sijelu znali sakupiti i do osamdesetoro čeljadi.
U toku dana na njivama se želo, a poslije večere se odlazilo na određenu poljanu gdje se sijelilo. Od muzičkih instrumenata na ovim sijelima korišten je samo bubanj, uz čije taktove su momci i djevojke zajedno igrali držeći se rukama za „peškir“ ili „mahramicu“. Djevojka i momak mogli su se držati za ruke samo ako su u bližoj rodbinskoj vezi.
Nakon igranja uz bubanj slijedila su kola bez muzike (tada se bubnjar odmara) u kojima „kolaju“, igraju samo djevojke koje su spremne za udaju. Dok djevojke „kolaju“, momci stoje oko kola, dok unutra sjede žene (obično majke djevojaka koje igraju) i djevojke kojima još nije vrijeme za udaju. Unutra kola su i „momčići“ koji drže upaljene lučeve i na taj način osvjetljavaju prostor na kome se „kola“.
U toku kolanja momci i djevojke se „natpjevavaju“. Neka od najčešće pjevanih pjesama je ona koju pjevaju dvije djevojke;
„Sve se cure bore za jedinka a ja volim djevera da dvorim“ ili drugu; „Belenzuko moja desna ruko kroz tebe se moj lola provuko“
Momci su pjevali najčešće ovu pjesmu;
„Moja Mejro medena
pogledaj me s pendžera
mahni na me jabukom
ja ću na te mahramom“
Nakon natpjevavanja, momci i djevojke igraju uz udaranje u bubanj a sijelo traje do kasno u noć, često i do zore.
.....
• Ženska narodna nošnja koju su sijeldžije nosile sastojala se od košulje, gača, pojasa i ječerme, kape, šamije i mestava.
Košulje su šivene od tankog pamučnog beza. Fragmentarno, po ramenima, na prsima i oko vrata, ukrašene su vezom koji predstavlja vegetabilne (ruže, grančice, listovi i dr.) i geometrijske (kvadratići, pravougaonici i dr.) motive.
Gaće, zvane „ćiftije“, šivene su od različitog materijala; dio od pojasa do nogavica bio je od grublje tkanog lanenog ili kudeljnog beza, a nogavice od pamučnog beza. „Ćiftijane su se nosile ispod košulje a oko pojasa se vežu učkurom. Ispod koljena nogavice se vežu „bućmom“, svezom od usukanog debelog pamuka.
Preko košulje oblačila se „čerma“, kratak gornji haljetak, sašiven od crvene, plave ili crne kadife.
Na glavi djevojke su nosile plitke kape, sašivene od crnog platna. S prednej strane kapa je ukrašena počelicom od dukata. Preko kape povezivale su kupovnu „šamicu“ ukrašenu granam, a po rubovima kerama. Bogatije djevojke su nosile i „mukadem“, jednu vrstu šala od bolje tkanine sa dugim resama.
Prilikom odlaska na sijelo djevojke su umjesto opanaka na nogama nosile mestve, dublje cipele od mehke kože sa tankim đonovima.
Nakit koji su se kitile djevojke i mlađe žene bio je, uglavnom od srebra, a i drugih materijala. Oko pojasa nosile su pafte, na rukama belenzuke i halhale, oko vrata žerdane od bisera ili staklenih perli i dr., u ušima minđuše (“halke“) a na kapi počelica od dukata sa mahmudijom na sredini. Ženske kape su ukrašavane i tepelucima.
Muška nošnja sastoji se iz gaća, košulje, šalvara, ječerme, pojasa, gunja, čarapa i opanaka. Oko pojasa muškarci su opasivali crveni vuneni šal sa kićankama. Gaće su šivene od od grubljeg platna čadorbeza, a košulja od pamučnog beza. Preko košulje nosila se „ječerma“ od kupovnog platana a preko ječerme gunj „sarajac“ (jer se kupovao u Sarajevu) crne il smeđe boje s dugim rukavima, ukrašen tamnocrvenim gajtanom. Na glavi je nošen fes od tamnocrvenog platna s dugom crnom kićankom. Na nogama vunene čarape i opanci „oputnjaci“.
(Dr. Salih Kulenović, ETNOLOGIJA SJEVEROISTOČNE BOSNE)
PS. OVO JE PRIKAZ KAKO JE NEKAD BILO NA OSMAČKIM SIJELIMA. DANAS SU DRUGA VREMENA, STARI OBIČAJI, PJESME I NARODNA NOŠNJA SU NESTALI. SVAKO VRIJEME NOSI SVOJE BREME, NEKAD SU SE ŽETELICE OSVJEŽAVALE ISKLJUČIVO VODOM SA OSMAČANSKIH IZVORA; OVČENIK, MEZA I ŠABIGOVAC, DANAS SU NEKI OD NJIH PRESUŠILI A RIJETKO IH KO I PIJE.
(Foto 1; rahmetli Hata Ćatić iz Šećimića, foto 2; čuvena voda Šabigovac)
