12/11/2025
Roditelji sa pedijatrije “Jezero” Sarajevo.
Sjedim na klupi u Pedijatrijskoj bolnici „Jezero“ Sarajevo, sjedim, razmišljam i kroz glavu mi prolazi život, posmatram oko sebe, iskušenje me snašlo, nije mi do razgovora, dijete mi operisano, čekam kao „zapeta puška“ trenutak da uđem u prostoriju gdje se nalazi i uvjerim se u riječi doktora koji me telefonom obavijestio da je sve dobro prošlo, roditelj k'o i svaki drugi, dok ne vidi da je dijete dobro – ne vjeruje nikome, pa ni doktoru.
Pored mene ulaze i izlaze zabrinuti roditelji, nane, dide, braća i sestra, a neprestano prolazi i ljubazno osoblje, fine i plemenite tete i doktori, nasmijani, pristojni i empatični, a ekspresijom lica kao da žele da kažu „bit će sve uredu“, ali džaba, meni ništa ne pomaže...
Nismo sami u čekaonici, tu je i mnogo drugih zabrinutih porodica, osoba, roditelja, deda, nana, svi imaju svoju sudbinu i svoju muku i svima vrijeme teče sporo baš kao i meni. Na kratko razmislim i o njihovim sudbinama sa pretpostavkom da su iskušenja njihova veća od mojih i to me na trenutak umiri.
Tišina koja se prelama pedijatrijskom čekaonicom i red nepoznatih lica koji sa čežnjom i nestrpljenjem gledaju prema ulaznim vratima sobe, očekujući samo jedan poziv tete je zajednička želja svih na sedmom spratu.
Prošla je već „čitava vječnost“, pogledam na sat, a zapravo prošlo je 40-ak minuta kako sam tu, već polahko se „redovi“ smanjuju, ostalo je još svega nekoliko nas koji treba da uđu.
Čovjek u takvim životnim situacijama i okolnostima svijet oko sebe posmatra potpuno drugačije, kroz maglu sa velikom rezervom, ne obraćaš pažnju na detalje, okolinu, likove, ambijent, ne vidiš ništa, osim svoje muke i onoga zbog čega si tu, ispred očiju ti je samo molitva i lice tvoga djeteta.
Međutim, na trenutak pažnju mi privuče čovjek koji je sjedio par metara od mene, načekao se razmišljam u sebi baš kao i ja, tješim sebe, klasične pantalone, majica i natikače, skromno, bio je u krugu porodice, oni su ulazili - izlazili, ali on nije – ostao je zadnji, baš kao i ja, zakovan za stolicu sedmog sprata bolnice „Jezero“ Sarajevo, strpljiv neki čovjek pomislih na trenutak...
Htjedoh ga upitati za njegovu muku, ali ne stigoh jer me u trenutku odluke „presječe“ ljubazna teta riječima „hajde dedo, sad ste Vi na redu“, a on – taj smireni i strpljivi čovjek – dedo, odmah ustade i uleti u sobu.
Suprug/a mi poslije reče da je taj isti čovjek bio zapravo premijer Nikšić“, nisam ga ni prepoznao, nisam od te politike nikako, ali mi u glavi u jednoj sekundi prođoši svi oni naslovi sa Avaza, Klixa i društvenih medija o bahatom i silnom izdajniku i premijeru Vlade FBiH.
Slika skromnog čovjeka kojeg sam ja i svi ostali prisutni vidjeli , čovjeka koji je ponizno bez obezbjeđenja, osiguranja kao prvi čovjek FBiH u bolnici kojoj je vjerovatno i osnivač, suosnivač ispred državnog kapitala, čekao kao i svi mi u čekaonici sa natikačama, čekao čak i najduže od svih nas na svoj red bez ikakvih privilegija, benefita i pogodnosti jednostavno za mene ne može biti slika koju gledam svakodnevno u medijima.
Za mene je upravo ovo škola da o drugima, ma ko oni bili ne sudimo iz medija i ovo je pozitivan primjer ponašanja najviših zvaničnika, a kojeg moja porodica želi da podijeli sa javnošću jer smo bili svjedoci baš kao i drugi roditelji i zaposlenici bolnice „Jezero“ Sarajevo.
Iskreno se nadamo da zlonamjernici ovu istinu neće politički „prekrojiti“ ili „obojiti“ kao i sve drugo u našem društvu, politika nas „zanima“ do te mjere da prvog čovjeka entiteta na prvu nismo ni prepoznali.
Gospodine premijeru, ne znam koja Vas muka natjera u bolnicu taj dan, ne stigoh Vas pitati, moje dijete je izašlo iz bolnice i hvala Bogu sve je uredu, a iskreno se nadam da su i Vaši dobro i zdravo.
S poštovanjem, dobro zdravlje Vama i vašoj porodici želimo.
Čovjek kojeg vi crtate i čovjek kojeg smo mi vidjeli - nisu iste osobe
Roditelji sa pedijatrije „Jezero“ Sarajevo.
PREUZETO
