21/02/2026
PUT POVRATKA -
SEBI…
Povratak na svoja ognjišta nije samo fizičko vraćanje kući – to je povratak sebi...
To je povratak korijenima, mezarjima naših predaka, džamiji u kojoj smo prvi put stali u saf, sokaku gdje smo naučili razlikovati dobro od zla. Čovjek bez zavičaja je poput stabla bez korijena – može stajati, ali ne može istinski rasti...
Izgraditi put do svog sela, obnoviti kuću, podići česmu, zasaditi voćku, pomoći da se u mjestu ponovo čuje dječiji smijeh – to nisu samo građevinski radovi.
To su djela koja liječe kolektivne rane.
To je trajni hajr (sadaka džarija) čija nagrada teče i onda kada nas više ne bude.
Svaki korak koji neko napravi tim putem, svaki ezan koji odjekne zahvaljujući obnovi, svaka kap vode s česme – svjedočit će za onoga ko je uložio...
Ulaganje u svoje mjesto je ulaganje u identitet.
To je poruka da nismo zaboravili.
Da nismo pokidali vezu sa zemljom koja nas je rodila.
Da smo spremni ostaviti trag, a ne samo prolaziti.
Nostalgija za zavičajem nije slabost – to je znak da duša pamti.
A najbolji lijek za tu tihu bol jeste djelovanje.
Kada svojim rukama obnoviš prag na koji si nekad bos stajao, osjetiš kako se u srcu vraća smiraj.
Kao da se rasuta sjećanja ponovo slože. Kao da ti Allah podari komadić izgubljenog mira.
Povratak na ognjište nije samo geografski čin.
To je ibadet ako je nijjet čist. To je svjedočenje pripadnosti. To je tiha, ali snažna poruka: “Ovdje smo bili.
Ovdje jesmo.
I ovdje ćemo, inšallah, ostati.”
Jer put povratka zavičaju – zapravo je put povratka sebi...