05/10/2025
Promašene šanse
Petooktobarski duh je brzo potrošen. Političke elite koje su nasledile Miloševića — iako demokratski izabrane — nisu izgradile sistem nego su se bavile raspodelom moći.
Institucije su ostale krhke, korupcija i partijska kontrola su se vratile, a građani su postepeno izgubili poverenje u ideju da se „promene isplate“.
Ubistvo premijera Zorana Đinđića 2003. simbolički je označilo kraj prvog talasa demokratizacije.
U godinama koje su usledile Srbija se vratila u hibernaciju autoritarizma — ovaj put u „mekšoj“ formi, sa medijskom kontrolom, zarobljenim institucijama i veštački stvorenom ekonomskom - energetskom zavisnošću od Rusije.
Građani danas formalno žive u višestranačkom sistemu, u suštini pod dominacijom jednog centra moći, gde su izbori ritual a ne izbor. Živimo u elektorijalnoj autokratiji koja prelazi u fašizam.
Lažna dilema: EU ili Rusija
Pitanje „EU ili Rusija?“ koje se u javnosti stalno nameće u suštini je logička i politička zamka. Srbija je kandidat za članstvo u EU, ima više od 70 % trgovinske razmene sa državama Unije, zakone usklađene s evropskim standardima i koristi milijarde evra pomoći iz evropskih fondova.
Rusija, nasuprot tome, nije realna alternativa – ekonomski je marginalan partner, politički autoritarna, a njen uticaj se zasniva na propagandi, energetici i nostalgiji, ne na stvarnim interesima građana.
Lažna dilema „EU ili Rusija“ služi isključivo za održavanje unutrašnje kontrole – da bi se narod delio, pažnja skretala sa korupcije, i da bi se vladavina bez odgovornosti prikazivala kao „neutralnost“.
U stvarnosti Srbija nema izbor između dve ideologije, već između vladavine prava i vladavine partije, između evropskih vrednosti i postsovjetske tiranije.
Paralela između 2000. i danas
Slično kao 2000. godine, i danas u društvu raste umor, apatija i osećaj bezizlaza. I tada i sada ljudi osećaju da „nema pravde“, da institucije ne rade posao, da se moć zloupotrebljava.
Razlika je u tome što danas postoji mnogo sofisticiranija kontrola – medijska/digitalna, što je sistem uspeo dublje da prodre u društvo, na međunarodnom planu (zbog promenjenih okolnosti) ne predstavlja skoro nikakvu opasnost za okruženje.
Ako istorija ima neku pouku to je da nijedan režim ne traje večno kada izgubi kontakt s realnošću.
Prava dilema Srbije nije „Brisel ili Moskva“, nego pravna država ili feudalna vlast, građanin ili podanik.
U trenutku kada ta svest sazri, biće ponovo moguće govoriti o novom, modernom 5. oktobru – o povratku dostojanstva.