Jagul Wine Cellar

Jagul Wine Cellar Visit 130 years old wine cellar, place where you can go back to past with glass of excellent wine

Ova stranica donosi objave iz povijesti Imotskog i Imotske krajine kroz zanimljiv sadržaj iz povijesnih dokumenata, starih i novih razglednica, fotografija Imotskog i Imoćana, društvenih događaja, događaja ili zanimljivosti vezanih za Imotski te usmene predaje. Velika većina materijala izvor ima u arhivi obitelji Radovinović Jagul koju su potomci odlučili podijeliti sa javnošću na ovaj nači

n te u arhivama starih imotskih obitelji rodbinski ili prijateljski povezanih sa obitelji Radovinović. Usporedno sa stranicom pokrenut je i blog http://stari-imotski.com/ na kojem se fotografije spremaju u albume. Svaka od njih ima popratni tekst u kojemu se može pročitati iz kojeg vremena/godine je fotografija, što je na njoj, te opis utemeljen na činjenicama i literaturi dostupnoj u privatnim i javnim arhivima.

Sretan dan državnosti!Dan državnosti se obilježava u spomen na konstituiranje prvog, demokratski izabranog višestranačko...
30/05/2026

Sretan dan državnosti!

Dan državnosti se obilježava u spomen na konstituiranje prvog, demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine. Time je započelo novo poglavlje hrvatske povijesti. Za prvog predsjednika Sabora izabran je Imoćanin Žarko Domljan.

Fotografija je snimljena 30. travnja 1990. godine na najstarijim imotskim skalinama

Arhiv dr Veljka Vukovića

Grupa  Imoćana  na Biokovo 1932.godine, istraživanje ledenica i jama u organizaciji Imotskog športskog kluba. U grupi Im...
28/05/2026

Grupa Imoćana na Biokovo 1932.godine, istraživanje ledenica i jama u organizaciji Imotskog športskog kluba.
U grupi Imoćana su: Zvone Lončar, Miloš Knežević, Miro Tripalo, Ivan Dubravac, "Gale" Čelan, Ante Tonko Tripalo, Ljubo Lončar, Simplicio Mostarčić, Paško Anić, Ante Đuka, Veljko Vuković, Miro Pušić, Tino Benković, Mile Delić, Mile Đuka, Anteša Lončar, Stipe Štambak Ivan Rako, Nino Ferrari, Miro Mostarčić, Luka Vuković i Julije Vučemilović te vodiči.
Hrvatsko planinarsko društvo Imotski osnovano je 5. srpnja 1927. godine, kao podružnica Hrvatskoga planinarskoga društva pod imenom „Biokovo” Imotski te je jedno od najstarijih planinarskih društava u Dalmaciji. Prvi predsjednik društva bio je prof. Vid Petričević. imotski zet, neko vrijeme ravnatelj splitskre klasične gimnazije, a blagajnik Grmislav Radovinović rod.1899. (ne Grunislav kako se navod na stranicama drustva)., Društvo 1928. godine, prestaje s organiziranom djelatnošću, te je 3. lipnja 1938. godine osnovano društvo s novim imenom HPD „Imotska jezera”, jer je ime „Biokovo” u međuvremenu preuzelo novoosnovano planinarsko društvo u Makarskoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata gasi se svaka aktivnost Društva.

Fotografija u obiteljskoj arhivi, fotograf Mihail Aleksandrov

SVIBANJSvibanj je Marijin mjesec, mjesec majke, mjesec žene....U grčkoj i rimskoj tradiciji  svibanj bio posvećen božica...
24/05/2026

SVIBANJ
Svibanj je Marijin mjesec, mjesec majke, mjesec žene....U grčkoj i rimskoj tradiciji svibanj bio posvećen božicama plodnosti i proljeća. Uz to bili su razni rituali diljem Europe u kojima se slavio dolazak proljeća te je to utjecalo na shvaćanje svibnja kao mjeseca života i majčinstva u zapadnoj kulturi...Stara židovska poslovica kaže: Bog ne može biti svugdje, zato je stvorio majke. A što žena za ljepotu svijeta znači, istaknuo je pjesnik Juraj Baraković rođen daleke 1548. godine u Zadru.

"..Prez žene bi zemlja bila
kako zdenac di ni vrila..."

Povratak dviju seoskih žena iz Imotskog putem uz Crveno jezero prema njihovim kućama u Gornjem Prološcu 1973. godine

Fotografija je objavljena na kalendaru za 1980. godinu u izdanju tvrtke Eja marketing

Imotski, grupa Imoćana jedne nedjelje 1930. godine ispred čuvene kavane "Central" smještene na Pazaru u kući vlasnika Ed...
21/05/2026

Imotski, grupa Imoćana jedne nedjelje 1930. godine ispred čuvene kavane "Central" smještene na Pazaru u kući vlasnika Edmonda Vučemilovića. S lijeva sjede: Josip Figura, do njega Mira Vučemilović, za drugim stolom prvi profesor francuskog jezika u Imotskom, r***i časnik bjelogardijac Ivan Kaznakov, na vratima kavane je Edmondo Vučemilović, a do njega sjedi njegova majka Luiiga Điđa. Edmondo Mondo Vučemilović (1900-1984).) sin je Vjekoslave Luige Điđe Demichieli (1880.-1947.) i Jakova Jake Vučemilovića (1877.), a uz njega par je imao još sina Vergila (1902.) koji je napustio Imotski te kći Katarinu, udanu Đamonja. Mondov otac Jakov Vučemilović sin je Frane (1812.-1886.) i Antice Kvesić (1834.) te unuk Marka Vučemilovića (1776.-1855.) i Marije Colombani (1782.-1862.). Mondo se oženio za Mariju Poštenjak te su imali sinove Niku i Vlatka. Imoćani su imali običaj nedjeljom popodne svratiti u Mondovu kavanu na kavu i liker ali i na prvoklasni sladoled. Stariji Imocani se i danas sjecaju kavane i šjor Monda ikoji je uvijek bio odjeven u bijeli radni sako i uređenih malih brkova. Kako tada nije bilo frižidera Mondo bi pozvao mladost iz susjednih kuća da dođu na sladoled u određeni sat. Mondova kavana je imala i biljar, a ispred kavane često su se Imoćanke ukrcavale u kočiju i išle u Split na operu. Kavana je pod imenom "Central" radila do 1943. godine, a pod drugim imenom nastavila je raditi poslije rata do odlaska sjor Monda u mirovinu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Uz Međunarodni dan obitelji koji se obilježava 15. svibnja, članovi stare imotske obitelji Truccolo  snimljeni u Imotsko...
15/05/2026

Uz Međunarodni dan obitelji koji se obilježava 15. svibnja, članovi stare imotske obitelji Truccolo snimljeni u Imotskom 1895. godine. Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski žandar iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Vancija i Domenico imali su sinove: Lucijana (1867.), Remigia (1869.) i Fabijana (1874.) te kćeri: Rafaellu (1865.) i Eusebiju Užu (1872).Od petoro Domenicove djece vjenčali su se Remigio i Rafaella i to Remigio za Danicu pl. Mrkušić (1885.) iz Podgore s kojom je imao sina jedinca Dinka (1921.-1983.). Zanimljivo je da se Danicina sestra Darinka udala također za Imoćanina Ivana Zanu Vučemilovića. Rafaella se udala za Juru Zuka Vučemilovića te je imala dvoje djece, Julija oženjenog za Dinku Bilić Ostojić ii Alice udanu za dr Marka Benzona. Lucijan i Fabijan su bili neženje kao i sestra Eusebija Uža koja se nije udavala ali je uvijek imala šaku bajama za djecu. Na fotografiji snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoje: Rafaella, Remigio, Fabijan i Eusebija Uža; sjede Lucijan i otac Domenico. Domenico je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu te pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu šibicama koja je ubrzo prerasla u veliku trgovinu mješovitom robom. Uz to je davao pozajmice uz odredenu kamatu te je stekao znatni imetak. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu, tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače. Osim mlinice za izradu kupa imali su kamione, prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić te prvi privatni telefon u Imotskom. Kako su Truccolovi radnici bili uglavnom iz Vinjana braća Truccolo su Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Braća Fabijan i Remigio Truccolo su imali i prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo koja je postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je i poslije na razne načine otuđivana. Vrijedne pokretnine u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića nestale su, a obitelj Truccolo u vlastitoj je kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak obitelji, dipl.oec. Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin, bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Dinko je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te je bio prvi dipl.oec sa područja Imotskog i Krajine (Slavko Tonković bio je drugi, a Boris Pervan treći dipl.oec.). Po povratku u Imotski Dinko je radio nekoliko godina u imotskoj Vinariji, a po dolasku u Zagreb dugi niz godina bio je komercijalni direktor drustva Vinoprodukt. Dinko je bio otac dvije kćeri, Danice i Mile koje danas žive u Zagrebu. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Prošlo je trideset godina od  smrti  Anke  Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić i Ivana Zane...
12/05/2026

Prošlo je trideset godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji uz sestre Jasnu (1921-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište Časnih sestara, bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta i predsjednik Hrvatskog katoličkog orla. Mala Anka kako su je zvali prijatelji naslijedila je dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke, nije se udala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Do mirovine je radila kao službenica u Narodnoj banci, poslije ZAP-u u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić u nekrologu napisanog Anki u listu Grad na gori između ostalog piše: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom krščankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan....Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim... Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše......Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani...Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković..... O Anki se uvijek govorilo sve najljepše... Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, krščanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“.

Na fotografiji u obiteljskoj arhivi snimljenoj 1978. godine u vrtu kuće Radovinović Jagul prijateljice i kolegice mala Anka Vučemilović (lijevo) i velika Anka Radovinović Tonković

MAJKAMANe jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite...
10/05/2026

MAJKAMA
Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, da vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)

Fotografija snimljena 1870 ih u obiteljskoj arhivi, fotografi F. Vogel, Venezia

Svjetski dan Crvenog križa obilježava se svake godine, 8. svibnja,   u čast rođenja Henryja Dunanta koji je utemeljio Me...
08/05/2026

Svjetski dan Crvenog križa obilježava se svake godine, 8. svibnja, u čast rođenja Henryja Dunanta koji je utemeljio Međunarodni pokret Crvenog križa.. Na fotografiji su članovi organizacije Crvenog križa u Imotskom, prije 110 godina, 1916. godine, za vrijeme I. svjetskog rata. U sredini sjedi dr. Josip Bepo Mladinov (1869.-1916.), voditelj i koordinator pomoći ratnim i civilnim žrtvama. Diljem Austro-Ugarske Monarhije, pa tako i na području Hrvatske nakon početka I. svjetskog rata, formira se i velik broj ratnih bolnica Crvenog križa. Posebni značaj Crveni križ dobiva i temeljem carske odluke kojom se skrb za ranjene i bolesne vojnike prenosi u isključivu nadležnost Crvenog križa. te se vrlo brzo na području Hrvatske organizira rad 35 bolnica Crvenog križa, O ranjenicima i drugim bolesnicima skrbili su se liječnici, osposobljene bolničarke i drugo tehničko osoblje. Sanitetska služba u I. svjetskom ratu značajno je promijenila dotadašnje postupke u ratnoj medicini i ratnoj kirurgiji temeljem revolucionarnih spoznaja u razvoju medicine koja su se zbila kroz nekoliko desetljeća prije početka rata. Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući dr. Josipu Bepu Mladinovu. Nakon smrti dr. Mladinova iza I. svjetskog rata do 1944. godine u njegovoj kući bila je smještena pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a zatim do 1960. godine u kući je bilo smješteno imotsko rodilište. U drugoj kući u kojoj je bio ambulatorij dr. Mladinova, za bolesti žena, kože i stidne poslije je niz godina djelovala zdravstvena stanica.

Fotografija u arhivi Samostana sv. Frane, Imotski

Ljekarna Ferrari snimljena u travnju 2026. godine...U Imotskom su  dugi niz godina djelovale ljekarne Kurrir na Pazaru i...
06/05/2026

Ljekarna Ferrari snimljena u travnju 2026. godine...U Imotskom su dugi niz godina djelovale ljekarne Kurrir na Pazaru i Ferrari na Pjaci. Apotekar Pasquale Paško Ferrari (1865.) koji je doselio iz Paga u Imotski otvorio je ljekarnu krajem 19. stoljeća u kući Ligutić na Pjaci, a zatim je preselio u prizemlje kuće Jerković. Između dva svjetska rata Paškal je po projektu Krešimira Kreše Rake sagradio lijepu kamenu kuću na Pjaci te je u prizemlju kuće smjestio ljekarnu koja je tu djelovala dugi niz godina. Paško Ferrari vjenčao se sa Imoćankom Klotildom Ligutić (1881.-1964.), kćeri Nikole, a imali su dvoje djece Stjepana Nina i Rosinu. Rosina Ferrari (1906.) udala se za Slavu Raku (1897.) s kojim je imala dvoje djece Hrabrog i Ljerku. Mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908.-1993.) završio je studij farmacije u Zagrebu te se po povratku u Imotski oženio za Zlatu Franceschi (1910.-1971.), kci Stjepana. Nino Ferrari, legendarni imotski apotekar u svojoj kući nastavio je očevu ljekarničku tradiciju, a neko vrijeme u ljekarni je nakon što je maturirala u imotskoj Gimnaziji radila i njegova kći Renata Renica. (1941.-2017.). Nakon 1945. godine, ljekarna
obitelji Ferrari, kao jedna od istaknutih nacionalizirana je i postala dio državnog zdravstvenog sustava, a Nino je nastavio raditi kao apotekar do mirovine..Kako je Ninova supruga Zlata rano preminula on i Renica su bili oslonjeni jedno na drugo te su skladno i mirno živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Nino je dugi niz godina vozio opel kadet smješten u garaži kuće Radovinović Jagul te je gotovo svakodnevno išao sa svojom Renicom u šetnju na različite lokacije po Imotskom polju kamo bi se dovezli autom, a najčešće na Perinušu gdje je bila kuća Renicine majke Zlate. Poslije smrti svoga pape tiha, pažljiva i nenametljiva Renica je dok je mogla sama išla u duge šetnje po voljenom rodnom kraju kojem se zadnja pripadnica obitelji Ferrari 2017. godine vratila u vječni zagrljaj. Jedinstven inventar stare ljekarne Ferrari u kojoj se čuvaju i stare vage te posude za pripremu i čuvanje lijekova potrebno je konzervirati i sačuvati kao kulturnu baštinu Imotskoga.

Anamaria Marušić Tonković

Address

Imotski

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Jagul Wine Cellar posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share