04/04/2026
📖 RECENZIJA: Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja 📖
⭐ 5/5 ⭐
📌 knjiga o ljudskosti, prijateljstvu, ljubavi i snazi književnosti 📚
Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja topla je i posebna priča smještena u 1946. godinu, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Radnja je ispričana u epistolarnom obliku, kroz niz pisama između spisateljice Juliet Ashton i stanovnika otoka Guernsey, koji je tijekom rata bio pod nacističkom okupacijom. Kroz njihovu korespondenciju čitatelj postupno otkriva detalje o likovima te saznaje kako su ljudi na otoku preživjeli godine straha, gladi i izolacije.
„Sve je bilo tako razrušeno: ceste, zgrade, ljudi. Osobito ljudi.“ – Juliet
„Osjećala sam kao da smo se pretvorili u krtice koje, svaka za sebe, rovare u odvojenim tunelima.“ – Juliet
„Pogledi im nisu bili usmjereni ni u što i ni u koga – zurili su u prazno, ispred sebe. To je bilo strašnije od pušaka koje su im bile obješene o ramena ili noževa i granata zataknutih u vrh čizama.“ – Isola
„Neki ljudi, posebice Amerikanci, kao da su netaknuti ratom, ili barem neokaljani njime.“ – Juliet
„Postala sam bolja u pisanju, nego u življenju.“ – Juliet
„Barem smo još uvijek bili živi. No zapravo nismo bili živi. Ustvari nismo bili ni živi ni mrtvi.“ – John
Autorice romana su Mary Ann Shaffer i Annie Barrows. Mary Ann Shaffer bila je američka spisateljica i urednica koja je ideju za knjigu dobila nakon posjeta otoku Guernsey. Fascinirala ju je njegova povijest i priče o njemačkoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata. Nažalost, zbog bolesti nije uspjela dovršiti rukopis, pa joj je u tome pomogla njezina nećakinja Annie Barrows, također poznata spisateljica. Nakon tetine smrti, ona je dovršila i uredila roman, koji je ubrzo postao svjetski bestseler.
Likovi u romanu djeluju vrlo stvarno i životno. Iako se lik Elisabeth McKenne u romanu pojavljuje samo kroz sjećanja drugih likova, njezina hrabrost i nesebičnost ostavljaju snažan dojam na čitatelja. Njezina sudbina pokazuje koliko jedna dobra osoba može ostaviti dubok trag u životima drugih ljudi. Isola Pribby lik je koji u roman unosi toplinu i humor. Ona je neobična i pomalo ekscentrična žena koja vjeruje u prirodne lijekove, živi s neobičnim ljubimcima te ima vrlo zanimljiv pogled na svijet.
„Čitanje dobrih knjiga pokvari vam užitak u lošim knjigama.“ – Isola
„Muškarci su mnogo zanimljiviji u knjigama nego u stvarnom životu.“ – Isola
Povijesna pozadina otoka Guernsey dodatno obogaćuje ovaj roman. Kanalski otoci tijekom Drugog svjetskog rata bili su jedini dio britanskog teritorija pod nacističkom okupacijom. Čak i bez ratne povijesti, otok Guernsey ima bogatu kulturnu tradiciju. Na otoku je, među ostalim, četiri godine u političkom progonstvu živio poznati francuski pisac Victor Hugo. Mir i izolacija omogućili su mu da se potpuno posveti pisanju, pa je na Guernseyu napisao neka od svojih najpoznatijih djela.
Ovaj roman, uz ratnu tematiku, progovara i o pravoj ljubavi te pronalasku srodne duše. Odnos između Juliet i Dawseyja razvija se diskretno i postupno, kroz pisma, zbog čega djeluje iskreno i prirodno. Njihova priča pokazuje da ljubav često nastaje iz prijateljstva, međusobnog razumijevanja i zajedničkih vrijednosti. To je jedna od onih ljubavnih priča kod kojih nas tijekom čitanja ne zanima jesu li potpuno realne, već koliko snažno možemo vjerovati da su moguće i izvan korica knjige.
„Kada ti je um pobuđen ili ga samo privlači netko novi, ime te osobe iskače kamo god pošao.“ – Juliet
„Ne mogu zamisliti ništa osamljenije od toga da provedem ostatak života s nekim s kim ne mogu razgovarati, ili još gore šutjeti.“ - Juliet
Jedna od najljepših poruka ovog romana jest da književnost i umjetnost mogu biti utočište u najtežim vremenima. Književni klub na otoku nastaje gotovo slučajno, ali s vremenom postaje mjesto gdje ljudi pronalaze utjehu, nadu i prijateljstvo. Knjige im pomažu da barem na trenutak pobjegnu od ratne stvarnosti i zadrže vjeru u bolje sutra. U romanu se često naglašava misao da knjige povezuju ljude i pomažu im da bolje razumiju jedni druge.
„Čvrsto smo se držali knjige i prijatelja: oni su nas podsjećali da postoji i drugi dio u nama.“ – Eben
„Možda knjige posjeduju neki instinkt za navođenje koji ih upućuje do savršenog čitatelja.“ – Juliet
„To je ono što volim kod čitanja: zbog sitnice ćete se zainteresirati za knjigu ta sitnica će vas dovesti i do druge knjige, a neka sitnica iz te do treće knjige.“ – Juliet
Filmska adaptacija romana vizualno je vrlo dojmljiva, posebno scenografija i kostimografija, koje vjerno prikazuju poslijeratno razdoblje i atmosferu malog otočnog mjesta. Ipak, film je u odnosu na knjigu pojednostavljen i pomalo komercijaliziran. Veći naglasak stavljen je na romantičnu priču između Juliet i Dawseyja, dok su neke dublje teme, poput ratnih trauma i složenih odnosa među likovima, manje izražene.
Roman ima i nekoliko slabijih strana. Epistolarni oblik pisanja ponekad dovodi do toga da glasovi različitih likova zvuče previše slično, što čitatelja može pomalo zbuniti. Također, pojedini ključni dijelovi radnje razvijaju se vrlo brzo, s malo opisa i detalja, dok su neki manje važni dijelovi ponekad i pretjerano detaljno opisani. Osim toga, ton romana je pomalo idealiziran, pa se teške ratne teme često ublažavaju toplinom i humorom.
Unatoč tim manjim nedostacima, to ostaje dirljiva priča o dobroti, prijateljstvu i snazi književnosti. Riječ je o toplom romanu posebnog naziva i zanimljivog stila pisanja koji na čitatelja ostavlja snažan i dugotrajan dojam.
„Ljubav prema umjetnosti - bila to poezija, proza, slikanje, kiparstvo ili glazba – omogućuje ljudima da preskoče bilo kakve prepreke koje ljudska vrsta uspjela postaviti.“ – Mary Ann Shaffer
