03/07/2026
📖 RECENZIJA: Jutro i večer 📖
📌 roman o životu i smrti, sjećanju, prolaznosti i tihom prihvaćanju onoga što je oduvijek bilo dio ljudskog postojanja
⭐ 5/5 ⭐
Jutro i večer je kratki, no izrazito slojevit roman norveškog književnika Jon Fosse. Njegova proza često se temelji na ponavljanju, jednostavnim rečenicama i snažnoj atmosferi, više nego na klasičnoj radnji.
Jutro i večer na prvi pogled djeluje kao jednostavam, gotovo ogoljen roman, ali u svojoj dubini otvara prostor metafizičkog promišljanja o životu, vremenu i smrti. Upravo zato, Fosse ne gradi roman koji ne pripovijeda, već oblikuje iskustvo postojanja, koje se odvija između dva pola, između „jutra“ i „večeri“, između početka i razrješenja.
Na razini fabule, roman prati život ribara Johannesa od rođenja do smrti. Već u toj osnovnoj liniji, čitatelju je jasno je da Fosse ne piše biografiju, nego meditaciju o prolaznosti. U početku, na norveškom otočiću Holmenu, u ribarskoj obitelji oca Olaija i majke Marte, rađa se dječak Johannes. Taj početni svijet obilježen je jednostavnošću, radom i prirodnim ritmom života uz glavne motive mora, ribolova, obitelji i kontinuiteta generacija. U tom „jutru postojanja“ sve djeluje stabilno, no upravo ta stabilnost nosi tihu sjenu prolaznosti.
„Doći će na ovaj hladan svijet i ondje biti sam, odvojen o svih, bit će sam uvijek sam, i kada sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa, takav je tijek života za ljude, životinje, ptice, ribe, kuće, brodove, za sve što postoji.”
„Postoji Bog. Ali on je jako daleko, i jako blizu. I nije sveznajući ni svemoćan. I ne vlada samo taj Bog svijetom i ljudima, da tu je on, ali i njega su prekinuli i spriječili u stvaranju.”
„Čuje što mu Bog želi reći kada sluša dobrog gudača, jer ga dobra glazba udaljava od svijeta, ali to se ne sviđa Sotoni i zbog toga on stvara buku i đavolije tamo gdje dobar glazbenik svira i to je strašno.”
„Mali Johannes čuje kako njegova glas odlazi u svijet i vrištanje ispunjava svijet u kojem se nalazi i ništa više nije toplo i crno i crvenkasto i vlažno i cijelo, sve su samo njegovi pokreti, on je taj koji ispunjava ono što postoji i on i njegov glas su odvojeni.”
Drugi dio romana donosi radikalan pomak, prelazak iz linearnog vremena u njegovo raspadanje. Johannes je sada starac i udovac, no umjesto realističnog prikaza starenja, čitatelj ulazi u prostor između života i smrti. U tom prostoru gube se jasne granice između sjećanja, prisutnosti i nestajanja. Njegovo buđenje nije buđenje u fizičkom smislu, nego u stanje prijelaza, u kojem tijelo više ne pripada u potpunosti svijetu živih, ali svijest još uvijek traži svoj novi oblik.
“U svakom slučaju, ne može izdvojiti da se dogodilo išta osobito, a ako se nešto promijenilo, onda je to u njemu samom, ali može li to biti i nešto izvana? Je li se moglo dogoditi nešto, ako ne nešto veliko, onda nešto sasvim malo negdje u svijetu, što mu je moglo dati osjećaj da je sve drugačije? Ali on sam isti je kakav je uvijek bio, nije li?”
U tom liminalnom prostoru Johannes susreće Petera, svog pokojnog prijatelja, i s njim odlazi na posljednji ribolov. Već taj čin nosi znak prekida života, jer Johannesov mamac ne tone. Ribolov, nekoć simbol svakodnevice i rada, postaje metafizički znak da se odnos između čovjeka i materijalnog svijeta razvezuje. Ono što je za života bilo teško, sada postaje lako, jer stvarnost se počinje povlačiti.
„Tako to biva, ljudi odu, a predmeti ostanu.”
„Neće pecati, ne, od toga je odustao. Onda kada mamac nije potonuo bez obzira na to koliko se trudio, odlučio je kako je dovoljno pecao, ako će se još pecati, neka to rade drugi, on je za sebe dovoljno pecao.”
U tom „međustanju“ prolaze i osobe koje su obilježile Johannesov život. Gospođica Pettersen, prva neuzvraćena ljubav, pojavljuje se i nestaje gotovo bez traga, kao mogućnost koja se nije ostvarila. Susret sa pokojnom suprugom Ernom vraća mu osjećaj smisla i pripadnosti. U tim susretima Fosse ne rekonstruira prošlost, nego pokazuje kako se identitet raspada u trenutku prijelaza. Odjednom, život više nije niz događaja, nego niz svjetlosnih odsjaja koji se pojavljuju i gase.
„Obuzme ga snažna čežnja za svime time, za vrijeskom, za svime, sve to osjeća, sve to je njegovo, dom, mjesto u kojem živi, sve to je njegovo, sve to, ravnice, skladišta, kamenje na obali i uhvati ga osjećaj da ništa od toga više neće vidjeti, ali da će ostati u njemu, kao dio njega, kao zvuk, da, baš kao zvuk u njemu.”
Upravo zato, taj trenutak smisla nije trajan. Fosse dosljedno odbija sentimentalnost. Ono što se otvara kao mir, zatvara se kao spoznaja da je odlazak već započeo. Smrt se ne pojavljuje kao nagli prekid, nego kao smireno dovršenje kretanja koje je oduvijek bilo prisutno u životu. Peter Johannesa na kraju vodi dalje, prema „onoj strani“, što je čitatelju predočeno kao potpuno prirodan ishod.
„- Ali zašto smo lovili rakove? kaže Johannes
– Morao si se odviknuti od života, nešto smo morali raditi, kaže Peter”
Jedna od najvažnijih dimenzija romana je Fosseov stil. Njegova proza, obilježena ponavljanjem, ritmiziranim strukturama i smanjenom interpunkcijom, stvara dojam svijesti koja se neprestano vraća sama sebi. Jezik ne služi samo pripovijedanju, nego postaje prostor iskustva. U tom ritmu čitatelj ne prati radnju kao niz događaja, nego ulazi u stanje trajanja, u kojem se vrijeme širi i sužava poput daha. Iz tog razloga roman djeluje poput glazbene kompozicije, kao priča koja se „događa“, a ne kao stanje koje se „zbiva“.
U središtu romana nije smrt kao događaj, već njezino iskustveno razrješenje. Johannes odlazi smireno, bez otpora, gotovo oslobođeno, kao da se vraća u prirodni tok postojanja. Ipak, Fosse ne ostavlja smrt zatvorenom u individualnom iskustvu. Najdublji emocionalni sloj pripada onima koji ostaju, osobito kćeri Signe, koja pronalazi oca mrtvog i suočava se s gubitkom. Tuga se ovdje pojavljuje kao nešto što ne proizlazi iz razumijevanja, nego iz ljubavi.
„Bio je star i dugo je živio, no svejedno, da je zauvijek otišao. To je strašno.”
U toj dvostrukoj perspektivi otvara se ključna napetost romana. Smrt je za Johannesa smirenje, gotovo povratak lakoći, dok je za Signe i obitelj rana koja ne nestaje s razumijevanjem prolaznosti života. Ono što je oslobođenje za jednog, ostaje lom za drugog. Time Fosse uspostavlja tihu, ali snažnu filozofsku tvrdnju: život i smrt ne stoje jedno nasuprot drugome, nego se razdvajaju u iskustvu.
„Nije ni dobro, ni loše, ali veliko je i mirno, i pomalo titra, i svjetlo je, ako bih to rekao riječima koje ne govore mnogo.”
U konačnici, Jutro i večer može se čitati kao meditacija o granici postojanja, o trenutku kada život prestaje biti linearna priča i postaje stanje. Roman sugerira da se ljudski život ne završava naglo, nego se postupno razrješava, kao da se vraća u tišinu iz koje je i nastao. Ipak, ta tišina nije praznina, već oblik prisutnosti koji nadilazi riječi.
Piše: Lara Cosette
