Na zemljopisnim kartama Biokovo je označeno kao planinski lanac od Cetine do Neretve. Međutim, u narodu se taj naziv odnosi na visoki planinski greben od prijevoja Dupci (288m) na sjeverozapadu do niskoga transverzalnog pojasa između Male Vrulje i Osoja. Dalje, na jugoistoku se pruža planina Rilić (1115m). U tim je granicama Biokovo dugo 36km, a široko 9.5 km. S vrhuncem Sv.Jure (1762m) Biokovo je
najviša planina na hrvatskoj obali Jadrana. Ostali su vrhovi: prema sjeverozapadu Sv.Ilija(1642m), prema jugoistoku Kimet (1536m), te neposredno iznad Makarske Vošac (1422m). Planina Biokovo je kroz povijest promijenila različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su ga okruživale. Nije nam poznato kako su sve stariji narodi nazivali ovu osebujnu planinu. Od vjerovatno više naziva, koje su od iskona davali ovoj planini, danas znamo za tri, što su ih tijekom stoljeća stvorile grčka, latinska i hrvatska kultura. To su nazivi: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. Prva su dva naziva dali strani ljudi, dok je samo treći naziv autohtoni, domaći jer su ga stvorili domoroci, koji tu žive preko trinaest stoljeća. ADRION Grčki izraz “Adrion” najstariji je poznati naziv za planinu Biokovo, a zabilježio ga je stariji Kristov suvremenik grčki geograf Strabon iz maloazijskog grada Amasia u Pontu (63.pr.Kr.-19.p.Kr.). U svome, najbolje, sačuvanom djelu Geografika (Zemljopis), u kojem je obradio Europu, Aziju i Afriku, u poglavlju 315. opisujući zemlju Dalmata, ostavio nam je za naše pitanje i ovu važnu rečenicu, koja na grčkome jeziku i latiničkoj transliteraciji glasi: “Adrion de oros esti mesen temnon ten Dalmatiken, ten men epithalation ten d’ epi thatera.” To u hrvatskom prijevodu znači: “Adrion je brdo koje zemlju Dalmata siječe po sredini na primorsku (kraijnu) i onu s protivne strane.” Naziv Adrion na prvi mah podsjeća na naziv Adrias, kako su Grci skraćeno nazivali Jadransko more. Za taj, pak, naziv Adrias utvrđeno je da dolazi od naziva Adria, grada koji su vjerojatno Etrušćani osnovali na sjevernoj obali Jadranskog mora, nedaleko ušća rijeke Pad, pa je taj grad u svoje doba postao najvažniji od svih gradova na Jadranu. Po tome su gradu Grci nazivali cijeli zaljev, između Balkana i Apenina, Adriatike thalassa, tj. Jadransko more, skraćeno Adrias, a njegovu najvišu planinu Adrion. Stravon planinu Adriu dosta određeno postavlja po sredini obalne Dalmacije, te razlikuje njegove dvije strane: južnu, moreplovcima bolje poznatu “ten epithalattion” (primorje) i sjevernu, koju ne naziva “zagorjem” nego samo: “ten d’ epithatera”, tj. “onu s protivne strane”. Od Adrias Grci su stvorili pridjeve Adrienos i Adriatikos, jadranski. Prepostavljam da su za našu planinu upotrijebili prvi pridjev u opisnom izrazu to Adrienon oros=Jadransko brdo, gdje su i imenica to oros (brdo) i pridjev adrienon srednjega roda. Kasnije je imenica oros otpala, a kontrahirani pridjev Adrion postao vlastito ime za naše Biokovo. MONS SLAVORUM (SLAVENSKO BRDO) Prvi poznati naziv naše planine dala nam je, dakle, u dalekoj antici grčka kultura, dok je drugi naziv, tisuću godina poslije, stvorila latinska kultura nazvavši je opisnim imenom Mons Slavorum - Slavenska planina. Latinski naziv nema nikakve jezične veze s prvim grčkim nazivom Adrion. Novi naziv u dvije riječi pretpostavlja ogromne povijesne promjene, koje su se kroz prvo tisućljeće nove ere dogodile u Europi, a naročito u našim krajevima: u prvom redu osnivanje, širenje i pobjeda nove vjere - kršćanstva, a onda velike seobe naroda, koje su prohujale preko naše zemlje, dok nije 626. došlo do zadnje seobe, kada su naime, stari Hrvati došli s Karpata i zauzeli cijelu istočnu obalu Jadrana. Tijekom vremena Hrvati su, prvi od Slavena, prihvatili kršćansku katoličku vjeru, koju su tu zatekli, i osnovali državu, koja se 925. proglasila kraljevinom. U međuvremenu, na sjeverozapadnoj obali Jadrana, stvorila se druga suparnička država Mletačka Republika, koja je s Hrvatskom poduzela dugotrajnu borbu za prevlast na Jadranu. Zahvaljujući jednom povijesnom sukobu na moru, u kojem su Hrvati - Neretvani iznijeli pobjedu nad Mlečanima, prvi put znamo za novi latinski naziv planine nad Makarskom. Taj je sukob opisao značajni mletački ljetopisac Ivan Đakon, koji je djelovao u X. stoljeću, a bio je i tajnik mletačkog dužda Petra Orseola II. (vladao 991. –1008.). Njegovo djelo “Chronicon Venetum” (Mletački ljetopis) jedini je povijesni izvor za mletačko-hrvatske i mletačko-neretvanske odnose do poznate vojne Petra Orseola II. 1000. Ivan Đakon jezgrovito i objektivno opisuje vojnu, koju je u kolovozu 887.god. novi dužd Petar Candiano I. poveo protiv Hrvata - Neretvana. Na temelju starijih kronika ljetopisac ovim riječima opisuje mjesto toga povijesnog događaja:”( Petrus Candianus dux )...cum 12 navibus mense Augusto (887.) in mare hostiliter est egressus et ad montem Sc(l)avorum perveniens in loco qui vocatur Macules exivit “, što u hrvatskom prijevodu glasi:”(Petar Kandijan dudž)...mjeseca kolovoza (887.) s dvanaest lađa otplovi morem u napadaj i došavši do Slavenskog brda iziđe na mjesto, koje se zove Mucules (Makar)”. Nakon prvoga napadaja, u kome su iznenađeni Neretvani izgubili pet brodova i više ljudi, naši su se ljudi postrojili i dali žestoki otpor Mlečanima tako da su na istome mjestu 18.rujna 887. ubili i samoga dužda i njegovih sedam vojnika. Ivan Lucius (1604.-1678.), otac hrvatske povijesti, smatrao je da se navedena bitka odigrala kod Zadra na mjestu “Ponta Micha” (Puntamika), pa bi prema njemu “Slavensko brdo” bilo Velebit, koje je od Puntamike zračne linije udaljeno i preko 20 km. Međutim, hrvatska je historiografija na čelu s Franjom Račkim (1828.-1894.) konačno pobjedu Hrvata – Neretvana ubicirala kod mjesta Makar (Muccurum,Mucules), današnje Makarske, koja je neposredno pod “Slavenskom planinom” - Biokovom. Treba opaziti da Ivan Đakon ne spominje stari grčki naziv Adrion, koji je bez sumnje davno bio zaboravljen. S druge strane on nije znao ni za novi slavenski naziv Biokovo, koji se po svoj prilici već u njegovo doba u hrvatskom narodu upotrebljavao. Stoga mletački ljetopisac planinu nad “Mucules” sam naziva opisanim riječima Slavensko brdo, svjestan da na istočnoj obali Jadrana već nekoliko stoljeća živi drugi, neromanski narod, koji je gospodar cijele obale i njezina zaleđa, njihovih dolina i gora, otoka i mora. Stoga najvišu planinu nad Jadranom naziva “slavenskom”, tj.hrvatskom, jer su Mlečani za svoje istočne susjede redovito upotrebljavali naziv “Slavi”, a rijeđe Chroatae, odnosno Croati. Hrvati su, pak, od davnina mletačke nazive Slavi, Schiavoni za sebe najčešće prevodili svojim vlastitim imenom “Hrvati”. Ivan je Đakon drugi povijesni naziv naše, planine Biokovo prenio, kako je zahtijevala rečenica, u jezičnom sklopu ”ad montem Sc(l)avorum”, gdje je riječ ”mons”(brdo) u akuzativu ”montem”, koji zahtjeva prilog “ad” (kod), dok je “Sclavorum” (Slavena) posvojni genitiv množine od “Sclavi”. Konačno u strogom hrvatskom prijevodu naziv “mons Sclavorum” Ivana Đakona možemo mirne duše prevesti i kao “hrvatsko brdo”, ”hrvatska planina”. BIOKOVO Treći naziv naše planine jest izvorni naziv, koji su joj dali domoroci i koji je jedini u upotrebi, vjerovatno već preko tisuću godina, možda i otprije negoli ju je spomenuti Mlečić nazvao Mons Slavorum. I Grci i Latini našemu su Biokovu dali opisno ime, jer ovdje nisu bili starosjedioci, nego su dolazili kao putnici, trgovci, vojnici i osvajači pa je za jedne naše Biokovo bilo “Jadransko brdo”, a za druge “Slavensko brdo”. Pravo su ime svojoj planini nadjenuli tek Hrvati možda već samo nekoliko desetljeća negoli su se doselili s Karpata u zadnjoj seobi naroda 625. godine prema suvremenom svjedočanstvu velikog španjolskog biskupa i enciklopedista Izidora Seviljskog (560.-636.). Došavši u novu domovinu Hrvati su mnoge toponine i druge zemljopisne nazive, koje su zatekli, prihvatili prilagodivši ih tijekom vremena duhu svoga jezika, dok su za većinu stvorili vlastite slavenske nazive, pa tako i za planinu Biokovo, o čemu ćemo nešto više reći u kasnijem izlaganju. Prvi spomen Priznati hrvatski jezikoslovac Danijel Alerić pišući 1989. kratku, a vrijednu studiju o imenu planine Biokovo ustvrdio je slijedeće “U pisanim se djelima ime planine Biokove, koliko mi je poznato, spominje prvi put 3. travnja godine 1382. u ispravi bosanskog kralja Tvrtka I. kojom on potvrđuje knezu Vukcu Nenadiću i njegovim sinovcima posjede koje drže oko Cetine. Šteta je što isprava nije sačuvana u originalu, pa ni u prijepisu, nego u talijanskom prijevodu. U njoj se planina Biokova spominje dva p**a, oba p**a u obliku Biokovo (“a Biocovo”, ”in cima di Biocovo”). Iste godine,1989., kada je objavljen Alerićev članak, dr. Milko Brković, danas ravnatelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, obranio je doktorsku disertaciju ”Latinske povelje i pisma bosanskohumanskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća”, u kojoj je utvrdio, da je navedena “Povelja kralja Tvrtka I. knezovima Nenadićima kojom im on tobože dariva predio krševitoga polja Radobilje u kojem se nalazi više sela” - u stvari falsifikat. Navodnu Tvrtkovu povelju našao je u Omišu i 1875.god. objavio u talijanskom prijevodu Josip Alačević (1826.-1904.), dok ju je na hrvatski preveo povjesničar don Lovre Katić (1887.-1961.) u znanstvenom radu “Dvije poljičke isprave iz XV.stoljeća”, što je posmrtno objavljeno tek 1963. Prva od tih Katićevih isprava jest sudski spis rađen u Splitu o toku parnice, pokrenute 1468. između Nenadića iz Radobilja i Poljičana iz Kostanja za vlasništvo nad kostanjskim komšilukom Selaca. Iz činjenice da su Nenadići parnicu izgubili, Katić zaključuje, da Nenadići nisu sudu prikazali Tvrtkovu povelju iz jednoga od dvaju razloga: ili je bila sumnjiva, ili su je stvarno izgubili. Osvrčući se u jednom novijem radu (1995.) na Katićevo izlaganje dr. Ivan Petričević, stručnjak za imotske stećke, iznosi zanimljivu pretpostavku: Nenadići su u svoje doba doista dobili Tvrtkovu povelju na latinskom jeziku, ali su je u burnim vremenima izgubili. A kada su navedenu parnicu iz 1468. s Poljičanima izgubili, shvatili su njezinu važnost, pa su je pokušali po sjećanju obnoviti na hrvatskom jeziku i “arvackim pismom”(bosanicom), jer ju je Alačević našao pisanu “in lingua slava”. Nenadići su svakako prije 1500. god. – smatra Petričević – stvorili novi tekst na hrvatskom jeziku. Zbog obilja veoma starih toponima na širem prostoru, koji i danas postoje, kao i drugih važnih vijesti, navodna “povelja” ima izuzetnu vrijednost, jer je stara već pola tisućljeća. Prema tome prvi bi se spomen naziva Biokovo pojavio nepoznatog dana i godine u drugoj polovici 15. st., odnosno između 1468.i 1500. god., kada je nastala navodna “Tvrtkova povelja”, stvarna krivotvorina. Bilo kako bilo s navedenom “poveljom”, ako ćemo se držati stroge povijesne metodologije, mi ne možemo s potpunom sigurnošću ustvrditi, da se naziv Biokovo prvi put spominje 3.travnja 1382., kada nemamo niti navedene izvorne Tvrtkove povelje, pa niti njezina vjerodostojnog prijepisa. Stoga u nedostatku pouzdanijih vrela, koliko je dosada poznato, prvi sigurni spomen naziva Biokovo javlja se 30. ožujka 1550. na talijanskom jeziku, kada je nepoznati ljetopisac u Omišu u svoj ljetopis zabilježio ovaj tekst, koji u hrvatskom jeziku glasi: “30. bi veliko nevrijeme s vjetrom, a s malo kiše i učini veoma veliku štetu po cijeloj ovoj krajini u vinogradima i na voćkama, i bi velika studen i snijeg na planini Biokovo i drugim planinama u Turskoj”. Dakle, prava meteorološka vijest. Još se jednom na talijanskom jeziku spominje planina Biokovo u putopisu fra Pavla Relizzera iz Rovinja, pohoditelja franjevačke provincije Bosne Srebrene 1640. godine ovim riječima u hrvatskom prijevodu: ”Devetoga travnja drugoga dana Uskrsa (1640.) pođosmo iz Makarske nas jedanestorica u društvu...Otac (fra) Tadija namjesto da poduzme put prema zapadu,da bi izbjegao ovu veliku planinu Biokovo, poduzme put prema istoku i skloni nas da se popnemo na vrh planine, položaj tako, vrletan i težak, da do 1640. nisam kušao tako teško uspinjanje.” Pretpostavljam da su desetorica vodiča i pratioca namjerno poveli vizitatora fra Pavla preko tučepske strane Biokova, i to preko Maloga vrha, Pasa i Brize na Vrhodol, tj.Župu Biokovsku. Na tome tegobnom putu ima jedna veoma zgodna prisojna mala pećina, koja se do danas zove ”Fratrova jama”. Možda je prozvana upravo po tom franjevačkom vizitatoru iz turskih vremena, koji se na tom proljetnom putovanju 1640. tu dobro odmorio za daljnji napor do kuće kneza Marka u Župi pod Biokovom. Poslije tri navedena spomena imena Biokovo u talijanskim tekstovima dolazimo do prvoga spomena iste planine na hrvatskom jeziku i hrvatskom pismu (bosanicom), i to iz pera prvoga poznatog pisca iz Imotske krajine fra Pavla Šilobadovića (Zagvozd, oko 1639. - Makarska, oko 1687.), koji je u svoj Ijetopis zvani "Libretin" zabilježio ovo:
"1666. miseca svibnja na 7. Harambaša Mati Baričić, samo 14 (drugova), dovede 2 čeljadi turske, a jedno posikli u Glavini. Istoga p**a uhiti jednu bulu i posla po dva druga. Kad došli u Biokovo (sic!), tako i zaspali, a bula uza trag doma." Dakle, Biokovo se na hrvatskom jeziku prvi put spominje 7. svibnja 1666. iz pera Zabiokovca, rođena ispod samog Biokova u Zagvozdu, i to pučkim nazivom planine u ženskom rodu Biokova. Pjesnik fra Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) u dvije pjesme spominje planinu Biokovu (također u ženskom rodu), dok se talijanski prirodoslovac opat Alberto Fortis (1741.-1803.) 1772. penjao na Biokovo u znanstvene svrhe, te ga 1774. ucrtao na zemljopisnu kartu pod imenom "M(onte) Biocova"(!). Postanak i značenje naziva
Kao polazna točka za tumačenje postanka i značenja naziva Biokovo piscima obično služi tvrdnja velikoga riječnika hrvatske Akademije o Biokovu, koja glasi: "Biokovo, planina u Dalmaciji... postanjem će biti od imena Bijelko." Međutim, ta je tvrdnja tek toliko istinita, koliko dopušta da naziv planini dolazi od pridjeva bio, bijel (ikavski bil!), odnosno od pojma bijele boje uopće. S tim se slažu svi pisci, ko_ji su se doticali postanka i značenja naziva Biokovo: od Talijana Fortisa, koji je 1774. pisao, da se "planina Biokova izdaleka doima bijelom", do našega gore spomenutog Alerića, koji je u navedenom radu 1989. prvi temeljito i stručno riješio postanak naziva Biokovo/Biokova iz korjena riječi "bilak", tj. stvari bijele boje, kako ćemo dalje vidjeti. Sudjelujući na "Prvome znanstvenom skupu o prirodi biokovskog područja 8.-10. listopada 1979." u Makarskoj, predavanjem "Priroda i kulturna baština na području Makarskog primorja" u točki "Biokovo i snijeg" iznio sam tvrdnju, da je ime našoj planini dao bijeli snijeg, kojim Biokovo obiluje, i daje to ime nastalo u Zagorju, a ne u Primorju. Do toga samo uvjerenja došao, kada sam od rujna 1972. do rujna 1973., tj. punu godinu dana iz Makarske kao zamjenik župnika služio dvije franjevačke župe iza Biokova: Kozicu i Zavojane. Za Uskrs, koji je 1973. bio dosta kasno (22. travnja) u Kozici sam se zadržao cijeli Veliki tjedan. Makar je proljeće bilo u punome jeku, tih je dana pao snijeg koliko u Kozici pod brdom Šibenikom, toliko još obilniji na Biokovu. Šetajući ispred stare župske kuće u prekrasnoj prirodi, s knjigom u ruci, pred sobom sam imao divan pogled na sjevernu stranu Biokova, na kojemu se najviše isticala "Glavica", kako narod često zove najviši vrh Sv. Jurja, tada sva pokrivena novim bijelim snijegom. Tako su jednako kroz stoljeća kontinentalni stanovnici iza Biokova punih sedam, a nekada i do devet mjeseci preko godine gledali najviši vrh Biokova, pokriven bijelom sniježnom kapom. I to je sa sjeverne strane najuočljivija karakteristika Biokova. Stoga je zagorski čovjek, "Glavici" dao ime "Bilkovo" Biokovo, koje se tijekom vremena proteglo na cijelu planinu. Alerić je konačno ustanovio i pravi korjen naziva Biokovo (Biokova), a to je riječ bilak, koja se i danas u Zabiokovlju upotrebljava za bijeli snijeg. Na taj su način i druge naše planine po snijegu i njegovoj boji dobile imena kao npr. Snježnica i Bjelašnica, opravdano zaključuje Alerić. Zaglavak
Gore citirani Fortis govoreći o planini Biokovo na istome mjestu navodi, da je ono u starini nosilo dva imena, koja su mu istodobno dobro pristajala: "Albio" i "Adrio". Ovaj smo drugi naziv (Adrion) obradili na početku ovoga članka. Međutim, prvi naziv "Albio", što bi dolazio od latinskog pridjeva albus (bio, bijel), nisam mogao naći ni u "starijim" izvorima, ni u literaturi. Riječ Albio-Albius nema ni svjetski poznati veliki Forcellinijev rječnik latinskog jezika. Stoga pretpostavljam da je Fortisov naziv Albio, odnsno Albius za Biokovo, ako je uopće postojao, nastao poslije slavenskog naziva Biokovo, kao prijevod. Možda će netko drugi jednom riješti pitanje naziva Albio za Biokovo, pa valjda naći i još gdjekoji stariji naziv za najvišu "Mons Slavorum", hrvatsku planinu na Jadranu.
