23/08/2026
22.kolovoza, dan uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitaritarnih i autoritarnih režima- nacizma,fašizma i komunizma posmrtni ostaci 500 hrvatskih žrtava poratnog komunističkog terora iz Drugog svjetskog rata dostojno su pokopani u zajedničku grobnicu kod Spomen-crkve Muke Isusove u Donjem Maclju.
Jučer su i naši hrvatski branitelji u Novoj Bukovici održali sportske igre u sklopu obilježavanja 35. obljetnice ustrojavanja samostalne Bukovačke satnije - 3 bojne 136. Slatinske brigade koje ovim putem pozdravljamo i iskazujemo im svoju zahvalnost. Da smo kojim slučajem izgubili domovinski rat sličnu ili istu sudbinu bi doživjeli hrvatski branitelji iz domovinskog rata, njihove obitelji i svi oni koji su javno podržavali stvaranje slobodne, demokratske Hrvatske države.
PRENOSIMO DIO HOMILIJE ZAGREBAČKOG NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠE NA GROBLJU MIRA UZ EUROPSKI DAN SJEĆANJA
Istina pred sudom povijesti
Nacistički je režim dočekao Nürnberški proces. Europa je, s pravom, stala pred stratišta nacizma i fašizma i rekla: ovo se ne smije ponoviti. Zločinci i zločinački režimi su osuđeni. Odgovornost je utvrđena. Zabrana je zapisana u zakone i udžbenike. I to je dobro. To je pravda. To je civilizacija.
Ali nad petokrakom na našim prostorima – grobna tišina. Nema osuđenih počinitelja zločina. Nema stvarne i dosljedne osude komunističkih zločina. Nema pravde za žrtve. A pod petokrakom su se na ovim prostorima otvarale jame, majke su ostajale bez sinova, žene bez muževa, a djeca su odrastala čekajući očeve koji se nikada nisu vratili. Malo je koji znak u tisućljetnoj povijesti hrvatskoga naroda iza sebe ostavio toliko neisplakanih suza, praznih mjesta za obiteljskim stolom i grobova koji još uvijek čekaju svoje mrtve. Pod njezinom su zastavom domobrani, svećenici, učitelji, pjesnici i očevi obitelji živi bacani u jame. Pod njezinom zastavom zabranjen je grob i zabranjena je žalost i zabranjena je sama istina. Nijedna ideologija koja čovjeku oduzima ime, dostojanstvo i pravo na grob ne može biti temelj pravednoga društva. Počinitelji zločina nisu odgovarali. Dočekali su mirovine. Primali su odlikovanja. Ulice koje nose njihova imena još uvijek postoje. I još uvijek ima onih koji negiraju povijesne događaje, koji kosti u jamama zovu „nužnim gubicima rata“ i koji kažu: „Nemojte kopati po prošlosti.“
Draga braćo i sestre, to nije kopanje po prošlosti. To je iskopavanje istine. A istina se – ma koliko je dugo zatrpavali slojevima laži, šutnje i straha – ne da zauvijek pokopati. Istina je poput sjemena: što je dublje zakopaju, to snažnije nikne. Kršćanin se ne boji istine ma koliko bila bolna jer zna da se istina i ljubav nikada ne protive jedna drugoj. Istina bez ljubavi može raniti, ali ljubav bez istine ne može izliječiti. Zato traženje istine mora pratiti molitva za mir, spremnost na oproštenje koje ne ukida pravdu i odluka da svojoj djeci ne ostavimo mržnju u naslijeđe.
Zato je dostojno i pravedno da se zločini nazovu zločinima; da se istraže neistražena stratišta; da se pronađenim posmrtnim ostatcima, koliko je moguće, vrati ime i osigura dostojan ukop; da mladi uče cjelovitu povijest; da svaka nevina žrtva svakoga totalitarnog režima bude jednako poštovana. To dugujemo mrtvima. To dugujemo njihovim obiteljima. To dugujemo Istini pred kojom ćemo jednom svi stajati. Dok se istina skriva, rane ostaju otvorene. Dok se tijela traže, žalost ostaje nedovršena. Narod koji ne može pokopati svoje mrtve ne može do kraja oplakati svoju bol, a ono što nije oplakano lako se prenosi kao rana sljedećemu naraštaju. Ali vjerujemo da Bog može ozdraviti rane naroda koji se ne boji istine.
