18/08/2026
📖 Priče iz davnine i blizine Orebića 📖
Marko Spiša, tako smo ga svi zvali, a drugi dio imena glasio je izio miša i to stoga što je ono Spiša neodoljivo tražilo svoju rimu.
Jadan čovjek! Eksploatiran, izrabljivan od svih u Orebićima, radio je, može se reći divljački, po cili dan i to za male pare a često samo za hranu. Spavao je Bog zna gdje. Čini se da je neko vrijeme živio kod Marije Longe, duge i visoke, blago nagnute žene, uvik obučene u crno, a živila je pokraj stare škole od koje su danas napravljena dva stana.
S njom je živjelo i dvoje djece koja su kasnije otišla u dom, dečko je završio medicinu, a curica se, kako to već biva, udala. U sjećanju na njih vezujem prezime Kapulica. Jesu li to bila njena djeca ili ih je samo čuvala, to više ne znam.
Elem, Marko Spiša došao je s jaketom i motikom priko ramena iz Vlaškoga, kako i moj voljeni dide Luka, i kao skoro pola Orebića.
Iako su Dalmoši skloni prezirati Vlahe, možda će se predomisliti kad čuju koje je i kakvo njihovo porijeklo.
Naime, mi Slaveni smo, negdje sa Karpata, u osvit novog tisućljeća nahrupili na ovaj prostor i osvajali ga. Inače, ovaj je prostor bio rimski i zvao se Ilirik i kao takav bio je jedna od rimskih provincija.
Kad smo zadnje Rimljane satjerali u gradove, počeli smo osvajati i te gradove. Da bi izbjegli gorku sudbinu ti zadnji Rimljani odlučili su otići sami i napustili su gradove otišavši iza brda, tj. valahi.
Od te riječi nastaje riječ vlasi koji su, kao što se vidi, izravni potomci Rimljana. To je, naravno, samo teorija, ali meni se čini vjerojatnom.
Naš Marko Spiša nije se uspio uspeti na društvenoj ljestvici što je značilo krvavo raditi i još krvavije štedjeti pa kupiti kuću i zemlju te je ostao samo na krvavom radu.
Jer je i on, kao i Mare Bidna, hodao po mentalnom rubu samo se Mare Bidna nije dala upregnuti u jaram nego je letjela, slobodna kao ptica, a on je kopao i vukao jer je bio muškarac i jer se nitko nad njim nije sažalio.
Ipak, imao je i on svoj trenutak. Imao je svoj mitski, antički i herojski dvoboj u kojem je čak postao kentaurom / biće iz grčke mitologije koje ima ljudsku glavu i konjsko tijelo.
Priča ide ovako.
Dok je jahao na magarici gornjim putem, ususret mu je došao jedan uspaljeni, naš obični dalmatinski tovar. A Marko je bio obučen u jaketu na kojoj je sprida imao džepove.
Tovar se gonjen ljubavnim zanosom bacio na tovaricu, stavio Marku Spiši prednje noge u džepove jakete i stisnuvši ga držao čvrsto u ljubavnom klinču. I tako se naš Marko u tom herojskom trenutku pretvorio u kentaura, s jednom ljudskom glavom i dva magareća tijela. I kako se to onda govorilo, hotila se Muka Božja dokle se nije uspio oslobodit tovara i ponovno se pritvorit u čovika.
Što je Marko Spiša izvukao iz tog iskustva? Nikad više nije oblačio jaketu nego ju je nosio samo prebačenu preko ramena.
Pouka je možda bizarna, ali u mom sjećanju on hoda gornjim putem s jaketom priko ramena i nešto sam sebom govori isprekidanim, škrtim riječima od kojih bi se teško mogla sastaviti rečenica.
Ena Strinić
📸 Marko Spiša - fotografirao Branko Njakara - Zavičajna zbirka “Nenad Vekarić”