25/05/2026
[ŠKOLSKI LIST] Srednja škola Petra Šegedina Korčula 🗞️
Predstavljanje drugog broja školskog lista Iz PETRAla!✨
U srijedu 20. svibnja 2026. godine održalo se predstavljanje drugog broja školskog lista Iz PETRAla. Ravnateljica Gradska knjižnica Ivan Vidali Milojka Skokandić, srdačno je ugostila članove redakcije u knjižnici kako bi se predstavljanje održalo.
U drugom broju školskog lista Iz PETRAla objavljena je priča o nastanku Narodna knjižnica Orebić i njenom radu.
Zahvaljujemo Mateu, čestitamo redakciji i glavnoj urednici Josipi Favro Kurtović!
Članak je u formi intervjua između učenika 4. b razreda Matea Turića i voditeljice knjižnice Nataše Tolj.
🪈 Nataša Tolj: od volonterke do čuvarice kulturne baštine Orebića
Spiritus movens jedne knjižnice
Narodna knjižnica Orebić odavno je prerasla okvire klasične knjižnice, a iza tog trajnog pomaka stoji dugogodišnji rad knjižničarke Nataše Tolj. Od volontiranja krajem osamdesetih, do ključne uloge u oblikovanju knjižnice kakvu Orebić danas ima, njezin je rad ostavio prepoznatljiv trag.
Povodom Mjeseca hrvatske knjige na projektu Lica s polica istaknuo se intervju s vrlo posebnom osobom iz Orebića, ravnateljicom Narodne knjižnice u Orebiću. Spomenuta knjižnica već desetljećima nije samo mjesto posudbe knjiga, nego prostor susreta, razgovora i utjehe. Veliku zaslugu za to ima dugogodišnja knjižničarka Nataša Tolj koja je svojim radom i predanošću ostavila neizbrisiv trag u životu mnogih generacija čitatelja.
Spiritus movens orebićkog svijeta knjige i knjižničarstva, dugogodišnja je djelatnica u Narodnoj knjižnici Orebić koja nas je rado primila u knjižnicu na čašicu razgovora. Još od ožujka 1880. godine, osnovana je Narodna čitaonica koja je uz kulturna društva promicala ljubav prema pisanoj riječi i knjizi, okupljajući poznatije kapetanske obitelji i intelektualce tog vremena, za koje je nabavljala dnevni tisak.
U cilju širenja narodne svijesti i ljubavi prema hrvatskom jeziku svoj rad nastavila je još desetljećima. I vi ste kao volonterka bili dijelom povijesti orebićke čitaonice. Počinje li tu priča o osnutku knjižnice u Orebiću?
Istina, svoj rad u knjižnici započela sam kao volonterka 1989. godine, volontirajući dvije godine u nekadašnjoj čitaonici Napredak. Sve je krenulo od jednog običnog zidnog ormara punog knjiga u čitaonici Napredak, u Pomorskom muzeju Orebić. Oko tog ormara okupljala se grupa mladih zaljubljenika u knjige i kulturu među kojima sam bila i ja. Shvatila sam da Orebiću treba prava knjižnica što sam i počela ostvarivati stupivši u radni odnos na mjestu koje je ubrzo postalo Narodna knjižnica Orebić.
Tko je sve sudjelovao u prvim koracima utemeljenja?
Najprije smo osnovali Centar za kulturu Pelješki zvuci, a na inicijativu ravnateljice Pomorskog muzeja, prof. Vesne Suhor koja nas je prigrlila i ustupila nam prostor čitaonice, nabavili smo vitrine i tu smjestili naše prve knjige. Zajedno smo pokrenuli akciju prikupljanja knjiga pod nazivom Jedna obitelj – jedna knjiga. Uz pomoć građana Orebića prikupili smo oko 1200 knjiga i to je bio prvi početak Narodne knjižnice Orebić.
Osvrnut ćemo se na razdoblje devedesetih koje su donijele brojne upravne, političke i društvene promjene. Kako je bilo voditi knjižnicu u ratnim vremenima?
Uz pomoć prof. Vesne Suhor i tadašnjeg ravnatelja korčulanske knjižnice prof. Ante Lešaje, 1991. godine naša je knjižnica postala ogrankom Narodne knjižnice Korčula. Ante nas je primio raširenih ruku i to nam je puno značilo – bio je to važan korak naprijed. Ratna vremena bila su teška. Tada je knjižnica još djelovala u čitaonici Napredak, imala je mali fond knjiga, a puno korisnika. Posjećivali su nas domaći mještani, izbjeglice i prognanici koji su u ratnom vihoru našli svoje utočište u Orebiću. Knjiga im je bila velika utjeha kao i sam dolazak u knjižnicu u kojoj su tražili razgovor i druženje. Vojna situacija bila je teška pa su nas nagovarali da se spakiramo i preselimo na sigurnije mjesto što smo mi odbili jer smo smatrali da knjige moraju ostati s nama kako bi bile utjeha ljudima.
Kako je bilo poratno razdoblje u Narodnoj knjižnici Orebić, znamo da je knjižnica bilo srce kulturnog života u Orebiću?
Nakon rata, 1993. godine, osnovana je Općina Orebić, a dvije godine kasnije, 1995., knjižnica se izdvojila iz korčulanske i postala Narodna knjižnica Općine Orebić. Tadašnji načelnik dr. Damir Batišić pružio nam je veliku podršku u tom procesu. Počeli smo se brzo razvijati, javila se potreba za većim prostorom i novim knjižnim fondom. Imali smo ideju preseliti se na Mlinicu u sklopu kuće Vekarić i utemeljiti Centar za kulturu, nažalost, taj projekt nije realiziran. Ipak, uključili smo se u kulturna događanja na području cijele Općine, zajedno s Maticom hrvatskom – ogranak Orebić, manifestacijom Dani kulture Općine Orebić. U to su vrijeme Orebić i našu knjižnicu posjećivala mnoga poznata imena iz svijeta kulture i znanosti – to je bilo jedno divno, živahno razdoblje.
Jeste li bili zadovoljni podrškom šire i uže javnosti?
Iza nas je poput bedema stajao HTP Orebić na čelu s direktorom Antom Mrgudićem, koji nam je uvijek pomagao. Također, često nas je posjećivao i naš dragi gospodin Matko Župa, novinar Slobodne Dalmacije, koji je redovito izvještavao o našem radu i aktivnostima. Početkom devedesetih Orebić i knjižnicu u nastajanju pohodila su velika svjetska imena: Cvito Fisković, Luka Paljetak, Petar Šegedin, Frano Glavina, Ivan Supek, Nenad Vekarić, Miljenko Foretić, Igor Fisković, Vincilije Lupis, Hrvoje Kačić, Stijepo Obad, Josip Lučić, Vlaho Benković i mnogi drugi čime su pružali veliku podršku u radu.
Kakva je pak situacija danas, devedesete su davno iza nas?
Još i danas mnogi ljudi i djeca iz teških ratnih vremena znaju navratiti u našu knjižnicu i zahvaliti se na trenucima koje su proveli u knjižnici, a koja im je bila velika potpora za vrijeme izbjeglištva. Danas knjižnica živi skupa sa svojim korisnicima. Mogu reći da imamo jako puno čitatelja. Ipak su najvjerniji naši najčitači koje biramo svake godine.
Kako biste opisali svoj dan u knjižnici?
U knjižnici je svaki dan dinamičan iako možda tako ne izgleda izvana. Svi dolaze po neku pomoć, razgovor, informaciju. Postoji u knjižnici i onaj nevidljivi rad a to je: upisivanje i obrada knjiga, svakodnevno slaganje knjiga na police, puno papira – dokumentacije koju treba iz dana u dan napraviti.
Što krasi dobrog knjižničara i koji je najljepši dio vašeg zanimanja?
Prije svega svaki knjižničar mora biti profesionalan i stručan. Slobodno mogu reći da je biti knjižničar poziv, a ne zanimanje. Korisnici očekuju fantastičan izbor novih knjiga, očekuju zanimljiva kulturna događanja u knjižnici, djeca očekuju radionice i svoje sudjelovanje u radu knjižnice. Najljepši dio svog posla smatram rad s korisnicima, velikima i malima, kao i činjenicu da živim među knjigama.
Na što ste posebice ponosni u svom dugogodišnjem radu?
Narodna knjižnica Orebić oduvijek je imala niz projekata, a posebno se ističe izdavačka djelatnost knjižnice koja traje do danas. Izdvojila bih tiskanje lista za djecu i mlade Pelješko slovo koje sam radila s djecom školskog uzrasta.
Nakon poduljeg radnog staža u Narodnoj knjižnici Orebić, koje trenutke nikada nećete zaboraviti?
Pamtim puno lijepih trenutaka. Pamtim preseljenja knjižnice i to tri p**a, uvijek uz pomoć korisnika. Posebno se sjećam suradnje s divnim ljudima koje sam ostvarila kreirajući razne kulturne događaje. Pamtim sve generacije djece koja su odrastala u knjižnici, naš zajednički rad na raznim projektima u kojima smo čitali, pjevali, igrali se, glumili, putovali, smijali se, ljutili se.
U kojoj su mjeri tehnološki napredak i digitalizacija utjecali na vaše zanimanje?
Svakako su tehnološka dostignuća u mnogome promijenila rad u knjižnicama kao što su promijenila i sva ostale poslove. Puno dobroga donijele su nam nove tehnologije i olakšale nam posao. To se najviše pokazalo tijekom epidemije virusa Covid-19, kad se sve u trenu prebacilo na digitalno i tako nam omogućilo rad. Što će nam donijeti budućnost to ćemo tek vidjeti, što god da to bude, moramo se prilagoditi. Ja se toplo nadam i računam na to da će uvijek postojati posao knjižničara. Sigurno postoji opasnost da budemo zamijenjeni umjetnom inteligencijom, ali učinit ćemo sve da se to ne dogodi. Ima jedna lijepa izreka Michaela Moora, američkog pisca, filmskog redatelja i producenta: „Knjižničari su tiha gerila. Sjednu za stol, izgledaju bezopasno, a u pozadini spremaju revoluciju. Na bih im stajao na putu.”
Ove godine Mjesec hrvatske knjige istaknuo je temu odabrali knjižničari, tim povodom i danas razgovaramo. S obzirom na to da su prethodnih godina bile teme o knjigama, prevoditeljima, kako ste reagirali kad ste dobili ovogodišnji slogan?
Kad sam vidjela da je Mjesec hrvatske knjige posvećen knjižničarima jako sam se obradovala. Isto kao što sam se obradovala tebi, Mateo. Sjećam se kako si kao osnovnoškolac puno vremena boravio u knjižnici i sudjelovao u mnogim projektima. Čak si dobio titulu najčitača 2017. godine.
Kako je slogan odabrali knjižničari, što biste preporučili svojim kolegicama i kolegama, kakve biste im odabire, izbore i želje uputili?
Svojim kolegama i kolegicama poručila bih da i u narednim godinama budu uporni i pomažu drugima. Posao knjižničara često je nevidljiv, ali je vrlo važan na duge staze. Zapravo sam jako sretna jer znam da pomažem ljudima.
Tekst i fotografije: Mateo Turić, 4. B
📸Gradska knjižnica Ivan Vidali
![[ŠKOLSKI LIST] Srednja škola Petra Šegedina Korčula 🗞️Predstavljanje drugog broja školskog lista Iz PETRAla!✨U srijedu 2...](https://img5.govserv.org/803/874/1407850858038743.jpg)
