02/08/2026
Hvala Domagoju!
U spomen na crkvenoga povjesničara don Milu Vidovića (Dželetin, 1. listopada 1935. – Split, 5. srpnja 2026.)
Gdje je moja kuća u ovoj stišanosti? Tko u njoj spava u ovaj ganutljiv čas? (V. Pavlović)
Moje su djetinjstvo i po majčinoj i po očevoj strani uvelike obilježili svećenici. Kako sam najranije djetinjstvo proveo u Pučišćima na otoku Braču, već sam se od malih nogu vezao za don Petra Eterovića (1921. – 2015.), majčina strica, koji se službeno umirovio 1980., no još je više od tri desetljeća živio svoje svećeničko poslanje u rodnim Pučišćima i okolnim mjestima (Pražnicama i Gornjemu Humcu), ali i dosta dalekoj Milni te potkraj života u Supetru. Uz lelujavu luč voštanice potiho bi se u užemu društvu u našoj kući nerijetko prisjećao olovnih vremena nakon Drugoga svjetskog rata kad je svaki odlazak u udaljenija i zabačenija naselja bio izrazito rizičan. Ipak, malo svojim diplomatskim umijećem, malo povjerenjem koje je zadobio ne samo od svojih župljana, nego i od svih Bračana, uključujući i mnoge koji su bili dijelom „narodne“ vlasti ili su joj bili bliski, don Petar je dočekao bolje dane proročanski ustvrdivši koncem 80-ih kako će Crkvi nakon pada komunizma biti znatno teže nego tijekom komunističke strahovlade jer su granice između dobra i zla u teškim razdobljima jasne, a u slobodi ih je teško prepoznati. Tek nakon 1990. počelo se na Braču o poraću malo glasnije govoriti, pa sam tako doznao da je don Petra iz vlaka za Dravograd izvukao rođeni brat Stipe spasivši mu time život, a da se moj nono Toni iskrao iz četveroreda dok je prolazio pored kuće svojega brata Mikice nedaleko od Vinogradske bolnice u Zagrebu. „Zamisli, nikor ni ni slova reko, a da je, tebe ne bi bilo“, prenosila nam je mati nonotove riječi. Sva se krivnja don Petra sastojala u tome što je izabrao biti svećenikom, a mojega nonota u tome što je kao postolar bio unovačen u domobrane te je izrađivao cipele u Stenjevcu. Budući da je pritom čavle držao među zubima, pretpostavljam da se netko pobojao da bi, kad ih ispljune, kojega druga mogao ozlijediti. Drugi mu je grijeh bio to što je 70-ih čitao Hrvatski tjednik. Da je strah je i nakon 1990. bio prisutan, znao sam po noni Plačidi koja je šotovoće govorila susjedu Moti da će glasovati za „Tujmana, jerbo je uon za Hrvosku, ma muč o temu“.
Ista je naša krv i sudbina, sretan je onaj tko Hrvatsku ima (M. Samardžić)
Svećenik s očeve strane, očev ujak don Mile Vidović, živio je u Splitu. Da se sprema njegov dolazak u obiteljsku kuću Vidovića Galića na metkovskome Pojstružju, znali smo po užurbanosti njegove sestre, moje bake Anđe, koja se vazda trudila da mu u svemu ugodi. Budući da je don Petar oduvijek bio pješak, bilo mi je neobično što svećenik vozi, a još neobičnije što se hvali koliko je brzo došao iz Splita. „Mora biti da je don Mile netko važan“, mislio sam u svojoj maloj glavi slušajući ozbiljan i svečan ton oca Marina dok je s don Milom raspravljao o povijesti i sadašnjosti. Don Mile je ujedno bio prvi pisac kojega sam upoznao. Naime, gotovo uvijek kad bi došao, donio bi knjige, a kad sam se opismenio, spoznao sam da je mnogima od njih upravo on bio autorom. Iako je i u našemu metkovskom domu vladao oprez jer bismo svako malo doznali da je milicija pozvala na razgovor kojega od naših „ustaša“ rođenih 1941., 1943., 1947. ili 1958., o teškim se temama razgovaralo znatno glasnije nego na Braču. Tako sam još od bake čuo da joj je brat Jozo stradao kod Bjelovara gdje su partizani tenkovima prelazili preko zarobljenika ukopanih u zemlju, a od oca kako mu je prva uspomena na partizane bilo ubojstvo susjeda Martina Ćerleka iznad naših kuća u Dželetinu u župi Vidonje, prapostojbini svih istočnoneretvanskih Vidovića. Tek sam nedavno doznao da mi se i djed Pavo 1945. skrivao negdje u močvari kako ga, kao kulaka, „osloboditelji“ ne bi oslobodili od života. Upravo sam od don Mile prvi put čuo za toponim Bleiburg, debelo prije 1990.
Budno je doba, tu ste mrvi moji druzi, baklje gore stradanje zemno, a sveto za mene je samo u oslobođenju (N. Martić)
Koliko god drukčiji život bio na otoku od života na rubu plodne Neretvanske doline, povijesno-narodnosne okolnosti (Brač je bio izloženiji talijanskomu teroru, a Vidonje bliže području djelovanja četnika), koliko god bili drukčiji govor, običaji i međuljudski odnosi, sudbina je pučiških Eterovića i zažapskih Vidovića bila samo naizgled začuđujuće slična. Takva je bila upravo zato što su pripadnici obiju obitelji bili uvjereni katolici te gorljivi Hrvati. Stoga mi danas poprilično naivno izgleda moj prvi doživljaj razlika između don Petra i don Mile prije nego što sam potonjega temeljitije upoznao. Don Petra sam, naime, romantičarski doživljavao kao popa glagoljaša: svećenika iz male župe koji dijeli sudbinu vlastita stada – gladan je kad su i oni gladni, sit je kad su i oni siti, sa župljanima se raduje i tuguje, a mjesnu svakodnevicu bilježi krasopisom u sveščićima koje pomno čuva i skriva na sigurno mjesto kako mu župljani, kad njega jednom ne bude, ne bi zaboravili tko su i što su. Lik latinaša utjelovljivao mi je don Mile: izrazito učen čovjek čije knjige čitaju svi, od jedva pismenih seljaka do kardinala. Ipak, ta mi se pojednostavnjena slika počela narušavati vrlo brzo. Don Petrova osobna knjižnica nije bila bogata samo brojem primjeraka knjiga, u njoj su se nalazila izdanja iz svih područja ljudskih znanosti, a i svako malo su ga zvali iz splitskoga kazališta da im uđe u pjevačke ansamble. Don Mile, pak, nije živio samo u svijetu znanosti, on je itekako radio za hrvatsku stvar, kontaktirao s našim iseljenicima, pomagao onima koji su ostali u župi. Usto, obojica su imali za mene kao klapca neuobičajen zahtjev: nisu voljeli da ih se oslovljava s don nego je don Petru najdraže bilo kad ga se zvalo barba Petre, a don Milu kad ga se zvalo ujko Mile.
Sanjao sam svoju banovinu, zemlju zebnje (V. Pavlović)
Don Milu sam počeo ozbiljnije upoznavati kao srednjoškolac jer se on zainteresirao za svojega pranećaka „od kojega bi moglo nešto biti“. Upravo su tih godina počele izlaziti monografije o zažapskim župama Vidonje i Dobranje, koje su razgrabljene netom nakon objave. „Hvala Bogu da ga imamo“, govorio je otac. „Ne bi nikad nitko o nama pisao da njega nema. Kad god se piše o Neretvi, nas samo preskoče jer smo Hrvati.“ Kad sam počeo objavljivati znanstvene članke, molio je da mu svaki pošaljem. Kad je prvi put citirao jedan moj rad, bio sam najsretniji čovjek. Još smo se više povezali nakon smrti moje bake Anđe i nakon što mi se otac ozbiljnije razbolio potkraj 2005. Prvi put smo zajednički radili 2016. na znanstvenome skupu i zborniku Proslava 400. obljetnice crkve sv. Ivana Krstitelja u Vidonjama objavljenom 2017. te smo otad do 2024. sudjelovali u nekoliko projekata: od proslave 600. obljetnice prvoga spomena Metkovića 2022. do rada na Segetskome zborniku koji još nije objavljen, a do kojega mu je bilo osobito stalo jer je upravo u Segetu 1961. otpočeo svoju svećeničku službu.
I kad smo dobro, nevolje kad nas biju vidonjski te narod uvijek moli: ovaj kraj čuvaj i svu djecu ovu, molimo se tebi i dragome Bogu (R. Matić)
Don Mile Vidović rođen je 1. listopada 1935. u već pedesetak godina napuštenomu zaseoku Dželetin u župi Vidonje, zaseoku u koji se jedan ogranak Vidovića prije dvjestotinjak godina doselio iz samih Vidonja. Krsno mu je ime bilo Mihovil što je prežitak starijega stanja od prije tristotinjak godina kad je, zbog odredaba Tridentskoga sabora (1545. – 1563.) po kojima su se narodna imena morala promijeniti u kršćanska, svaki Mile postojao Mihovilom. Svećenika rođenjem ili podrijetlom iz Vidonja bilo je i u XVIII. i XIX. stoljeću, no don Milino je ređenje, izravno ili neizravno, potaknulo val duhovnih zvanja u vidonjskoj župi, kako je tijekom govora na sprovodu održanomu na Mliništu 7. srpnja 2026. istaknuo umirovljeni nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, rođen u nedalekome vidonjskom zaseoku Podine. Još dok je don Mile bio gimnazijalac, u vidonjskoj su se župi događali neki sudbonosni događaji. Naime, 1953. komunističke su vlasti pripremale neugodan doček tadašnjega pomoćnog splitsko-makarskoga biskupa Frane Franića. Domaći je puk stao u obranu biskupa te je don Mile, prepričavajući mi ta događanja opisana u knjizi Župa Vidonje, ocijenio: „Mi smo ionako bili predodređeni da budemo rezervat: zaposliti se nije mogao gotovo nitko, ležali smo na vodi, a vodu smo dobili posljednji, o struji i telefonu mogli smo sanjati, do 60-ih godina već nas je više bilo u Australiji nego u župi, ali je ono što je ostalo dolje i sve ono što je otišlo u svijet, ostalo vjerno i Crkvi i hrvatstvu.“ Don Mile je zaređen na blagdan svetoga Petra i Pavla 1961. u Splitu, a ređenje je proslavio na vidonjskim Gomilama na blagdan svetoga Liberana, 23. srpnja iste godine. Nevrijeme koje se spremalo uoči mladomisničkoga slavlja, živo je prepričavao mons. Marin Barišić, čudesno je zaobišlo mjesto mladomisničkoga slavlja.
Od borbene ponoćke do naslova monsinjora
Godine 1961. upućen je u župu Seget iz koje je potjecao fra Petar Špika, kojega su 1943. ubili mjesni komunisti. Te je godine uspio održati božićnu ponoćku iako mu se otvoreno prijetilo likvidacijom. Godine 1968. postao je župnikom u Makarskoj, još jednoj sredini u kojoj su komunisti imali jak utjecaj, te je u suradnji s drugim svećenicima uspio oživjeti duhovni život u tome srednjodalmatinskom gradiću. Tad mu je, za papinstva Pavla VI. 1970., udijeljen naslov monsinjora, a 1981. papa Ivan Pavao II. udijelio mu je naslov počasnoga prelata. Od 1981. do 1989. bio je generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2001. do umirovljenja 2010. bio je ravnateljem Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulić“ u Splitu.
Je li tamo ostao neki dimnjak u koji se nisam peo? (A. Vuletić)
Don Milino se djelovanje može podijeliti na svećenički, pedagoški i znanstveni rad. Spomenuh već rijeku duhovnih zvanja koja je potekla nakon don Milina ređenja. Meni je u osobnome sjećanju ostalo mladomisničko slavlje rođaka don Ranka i Radojka Vidovića u srpnju 1986. na kojemu je nazočio i sluga Božji otac Ante Gabrić. Pripovijedao je tad otac Ante kako je prvi put u životu gotovo opsovao kad mu je mati, nakon višedesetljetnoga boravka u Bengalu, skuhala teleći rižot: „Pamtila je majka dobro što ja najviše volim jesti, ali je u međuvremenu zaboravila da ja dvadeset godina tamo jedem samo rižu.“ Don Ranko je 2021. postao hvarskim biskupom, biskupom mojega zavičaja s majčine strane, a upravo je don Radojko, prepozit Kanonskoga zbora Splitsko-makarske nadbiskupije, kako je istaknuo biskup Ranko, „ispratio strica iz ovozemaljskoga čistilišta i bio mu supatnikom tijekom bolesti“.
Pedagoški rad don Mile Vidovića nije se odrazio samo na svećenstvo nego i na mnoge buduće stručnjake od povjesničara Ivana Armande, povjesničara umjetnosti i arheologa Marinka Tomasovića do mojega bračkog rođaka i prijatelja, odvjetnika Stjepana Eterovića Sorića.
Tko je komu zemlja u tolikoj tmici: zar biljka korijenu ili korijen biljci (S. Vučićević)
Na poticaj tajnice KBF-a u Zagrebu časne sestre Klare Dugić don Mile se počeo baviti znanstvenim radom 70-ih godina prošloga stoljeća. Magistrirao je 1977., a 1979. doktorirao obranivši radnju Nikola Bijanković, biskup makarski 1695. – 1730. Dopunjenu je doktorsku radnju objavio 1981. Njegov bi se znanstveni opus mogao razložiti na užu i širu zavičajnu te nacionalnu sastavnicu. U uži bi zavičajni opus spadale monografije o zažapskim župama Vidonje i Dobranje, svim neretvanskim župama, svećenicima, redovnicima i sakralnim zdanjima iz Neretvanske krajine te knjiga o don Radovanu Jerkoviću, prvomu neretvanskomu povjesničaru koji je sastavio monografski prikaz povijesti Neretvanske krajine. U velikome je dijelu riječ o pionirskim djelima utemeljenim na vlastitu istraživanju koja su postala nezaobilaznima za buduća istraživanja znanstvenika iz različitih struka, tako da se razdoblje proučavanja crkvene povijesti (i ne samo nje) neretvanskih župa može podijeliti na razdoblje prije i nakon don Mile. Širemu zavičajnomu opusu pripadaju monografije o makarskome biskupu Nikoli Bijankoviću te o župama i ustanovama Splitsko-makarske nadbiskupije. Riječ je o kapitalnim djelima u kojima je, velikosrpskim mitovima unatoč, dokumentirano, među ostalim, kako je na ozemlju povijesne Makarske biskupije prisutnost prvih pravoslavaca zabilježena tek polovicom XVII. stoljeću. Od nacionalne su važnosti knjige o biskupima koje su progonile komunističke vlasti poput Kvirina Klementa Bonefačića i Ćirila Banića (napisao je don Mile i članak o biskupu Josipu Mariji Careviću te više članaka o mučeniku don Radovanu Jerkoviću) te monografija Povijest Crkve u Hrvata prvotno namijenjena studentima teologije u Splitu, Zagrebu i Đakovu, ali ubrzo prihvaćena od šire javnosti. Kanio je don Mile još izraditi knjigu Svećenici splitsko-makarske nadbiskupije žrtve II. svjetskog rata i poraća te monografiju o vrhbosanskome biskupu Josipu Stadleru, ali bolest ga je u tome zaustavila.
Dakako da su se sva tri dijela njegova opusa isprepletala. Tako je u propovijedi održanoj 23. lipnja 2016. na Mliništu u povodu 400. obljetnice gradnje crkve svetoga Ivana Krstitelja na Vidonjama don Mile istaknuo neraskidivu vezu između hrvatstva i katolištva napomenuvši kako su na povijesnome području Trebinjsko-mrkanske biskupije Hrvati koji su postali pravoslavcima te kršćani i krstjani koji su prelazili na islam postupno otpadali i od hrvatske nacije: jedni su s vremenom postali Srbima, a drugi Bošnjacima. Govoriti sad o hrvatskim korijenima Vojislava Šešelja ili Muhameda Filipovića može biti zgodno za kavanske prepirke, ali ne mijenja činjenicu da nijedan od navedene dvojice ne samo što ne pripada hrvatskomu narodnom biću, nego su obojica, neupitnom hrvatskom podrijetlu unatoč, postali smrtnim neprijateljima hrvatstva. Nadalje, priča o mučeništvu dalmatinskih svećenika uklapa se u opći hrvatski martirologij, a don Mile je u svaku nacionalnu monografiju ugrađivao i neku poučnu priču iz užega ili širega zavičaja. Vezu sa zavičajem njegovao je i institucijski. Tridesetak je godina surađivao s Ogrankom Matice hrvatske u Metkoviću i njegovim glavnim operativcem Ratkom Krstičevićem uz fotografsku pomoć Ive Veraje. Plod je te suradnje više povelja Matice hrvatske za metkovski ogranak, od kojih je posljednja stigla 2021. za zbornik Što vama kažem, svima kažem! pod uredništvom Ivana Armande u povodu 85. don Milina rođendana. Don Mile je ujedno dobitnik, među ostalim, nagrada za životno djelo Splitsko-dalmatinske (2016.) i Dubrovačko-neretvanske županije (2017.).
Don Mile je imao specifičan smisao za humor. Budući da je volio neretvanske specijalitete, zamolio me je prije nekoliko godina da ga odvedem u Prud na brujet od jegulja i žaba. Tijekom objeda došao nam se javiti i moj rođak Igor iznenadivši nas time što je podmirio račun. „Igore, kad si opet ovdje?“, upita ga don Mile. „Nisam siguran. Zašto?“ „Pa da ponovno dođemo ovamo da nas možeš počastiti“, veselo će don Mile uz smijeh sa susjednih stolova. Kad bi se moji roditelji preselili na Brač početkom ljeta, svako bi me malo zvao da upita za očevo zdravlje. „Kako je ćaća?“, pitao bi. „A kako će biti kad je na ženinu“, s nokta bih mu odvraćao.
O plavičasti zvonici s jadranskih brežuljaka koji gorite u večernji čas (V. Pavlović)
Iza don Mile ne ostaju samo knjige i nagrade, nego i duhovno i fizičko potomstvo. „Znaš, s više strana čujem kako si postao ime u svojoj struci“, često bi mi natuknuo. Obično bih slegnuo ramenima i odgovorio: „Lako je meni kad je staza vidljiva i utrta. Netko ju je prije morao probiti.“ „Pusti ti to, mali, bilo je i na tvom putu drače!“, morala je njegova biti posljednja. Uz mnogobrojne svećenike i časne sestre don Milina su popudbina i njegovi nećaci, pranećaci, prapranećaci koji su se ponosno poredali poput odane vojske u crkvi srca Isusova i srca Marijina na njegovu oproštaju na Mliništu u rodnoj mu vidonjskoj župi dokazujući da, kako je u homiliji izrekao splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, pšenično zrno umirući donosi plod. Dok smo se u povorci penjali prema groblju svetoga Josipa, gledao sam rođake, znance i neznance i pomislio kako je u svakoga od njih, izravno ili neizravno, ugrađena jedna mala slika don Milina poslanja: u svetačkoj sličici, u krunici, knjizi ili spomenu na don Milin zvonki glas. I oči mi, kad bijasmo nad otvorenim grobom zasuziše. Dakako, od vjetra jer suza je slana, a sol peče. Zato muškarci u krajevima u kojima prebiva narod tvrde šije ne plaču. I tad mi sinu da su u don Milinoj sjeni mnogi, pa i među njima jedan jezikoslovac, uistinu mogli rasti te da su moja dva zavičaja (a tako i onaj treći, koji tijekom života stekoh) znatno bliža nego što mi se tijekom čitava života činilo i postavio si ono arsenovsko pitanje: „Zar je srcu sve to trebalo da shvati?“
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 30. srpnja 2026.
