stoljeću gdje se spominje kao Dorf Dolno Galdovo. Naselje je nastalo na posjedu grofa Erdödya. Samo naselje bilo je odvojeno od Siska rijekom Savom, i tek početkom 19. stoljeća Prvostolni Kaptol daje u najam čamce kako bi se prometno povezala naselja i olakšao prelazak s jedne na drugu obalu rijeke Save. Kako taj prijevoz nije bio dostatan i često su se događale nesreće, privatni poduzetnici Pongr
atz i Šipuš dobili su odobrenje za izgradnju željeznog mosta preko Save, koji i grade 1884. godine, uz pravo pobiranja mlatarine (mostarina, novčana naknada za prelazak preko mosta) na 49 godina. Most je 1933. prešao u vlasništvo države, a tada je prestala i naplata mlatarine. Izgradnjom mosta i dopuštenjem grofova Erdödy da se njihovi posjedi presjeku i da se izgradi državna cesta prema Moslavini i Donjoj Posavini, područje Galdova se sve više naseljava. Iz popisa stanovništva 1857. godine doznajemo kako je u Galdovu Erdedskom živjelo 277 stanovnika, tijekom godina taj broj se povećavao, da bi 1948. godine, kada se još iskazivalo kao samostalno naselje, prema popisu Galdovo Erdedsko imalo 1080 stanovnika. Nakon Drugoga svjetskog rata novim administrativnim uređenjem Galdovo ulazi u sastav Općine Sisak. U Galdovu je 1874. godine izgrađena ciglana Josipa Stiića, koja se smjestila neposredno uz rijeku Savu, kako bi se olakšao prijevoz proizvoda, a sirovina za ciglu vadila se pokraj ciglane. U ono vrijeme kao prvi veći industrijski kompleks bila je osnovana 1921. godine, na mjestu gdje su se nalazile Erdödyjeve gospodarske zgrade koje su početkom 20. stoljeća prenamijenjene u državnu pastuharnu, tvornica šešira i tuljaca, gdje je zaposlen dio stanovništva, kojemu je poljoprivreda bila osnovno zanimanje i način preživljavanja. Dio radnika tvornice šešira sudjelovalo je tridesetih godina 20. stoljeća u osnutku nogometnog klupa „Frankopan“. Tijekom Drugoga svjetskog rata tvornica obustavlja proizvodnju zbog pomanjkanja sirovina i potpunog uništenja prilikom savezničkog bombardiranja. Nakon rata proizvodnja se nastavlja, a kasnije se pogon za izradu šešira gasi, a njegovo mjesto preuzima pogon za preradu plastičnih masa, koje su postajale sve traženije. Broj stanovnika Galdova stalno je u porastu. Najviše stanovnika došlo je u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata i to s područja Like, Banovine, Bosne, te Gornje i Donje Posavine. Oni naseljavaju ovo područje prigodom velikih javnih radova, izgradnje nasipa, isušavanja močvara i sl. Kasnije dolaze i zbog rada u velikim tvornicama, kao što su Željezara Sisak i Ina Rafinerija nafte Sisak, te u ostalim tvrtkama na području grada Siska, koji ih privlači kao veliko industrijsko središte čitave regije. Kako je u naselju bilo sve više školske djece, pojavila se potreba za osnutkom osnovne škole na području naselja. Osnovna škola na području Galdova počela je radom 1954. godine kao „IV. Narodna četverogodišnja škola“, a bila je smještena u zgradi Društvenog doma. Devet godina kasnije, 1963. godine, nakon izgradnje nove školske zgrade, škola se premješta na današnju lokaciju. U gradnji nove škole, od samog početka, sudjelovali su Galdovčani, a dobrovoljno su pomagali i pri daljnjim akcijama uređivanja školskog okoliša, asfaltiranja prilaza školi, uređivanja fasade i gradnje školskog igrališta. Izgradnjom trafostanica naselje dobiva struju, a kasnije se izgrađuje i vodovodna mreža, te pošta i zdravstvena ambulanta. Osamostaljenjem Republike Hrvatske i početkom srpske agresije u Galdovu se smješta dio ratom protjeranih obitelji, a u bivšem Omladinskom naselju na ORI smještaju se hrvatske postrojbe sve do kraja vojnoredarstvene akcije „Oluje“, kada je oslobođen prostor koji su zauzeli srpski pobunjenici. Naselje danas broji oko 6500 stanovnika i uz infrastrukturne radove koji su u tijeku, oblikuje jednu prijelaznu cjelinu sela prema gradu i takvo prigradsko naselje predstavlja jednu posebnost. Galdovo je kao rubni dio atraktivnog grada bilo iznimno zanimljivo doseljenicima, kako onima iz bliže okolice, tako i onima iz udaljenijih krajeva, zbog blizine velikoga grada i povoljnih cijena građevinskog zemljišta. Područje Galdova kao jedno prijelazno naselje prema gradu smanjuje tzv. „urbani šok“ doseljenicima sa sela, ono im je omogućavalo korištenje prednosti grada kao što su zapošljavanje, školovanje, dostupnije zdravstvene usluge, kulturni sadržaji i sl., a istovremeno su mogli obrađivati zemlju i uzgajati domaće životinje. Novi stanovnici donose sa sobom i svoju kulturu i običaje iz krajeva iz kojih su došli, te nastavljaju zajedno raditi i živjeti u naselju. Najvećim dijelom katolici, vjeru donose sa svojih područja, ne zanemarujući običaje, iako je u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata zbog jakog utjecaja komunističke partije vjera bila zataškavana. Uspjeli su sačuvati svoju vjeru i ostaviti je u nasljedstvo svojim potomcima, kao i sjećanje na njihov stari kraj. Tekst preuzet iz:
„Župa sv. Josipa Radnika Sisak“, Ivica Valent
