Neki će reći da sam u politiku ušao dosta rano, a zapravo možda i podsvjesno puno ranije nego sam se odlučio njome i zaista baviti. Još dok smo bili samo dica iz kvarta...
Gradili smo logore, igrali na kukala, skupljali slije i igrali balun od jutra do paljenja prve rasvjete navečer... Dugo smo sanjali nogometno igralište jer ga nije bilo u ulici, pa smo tako jedno lito Boka, Rico, Mate, Stipa, L
uksa i Tomo i ja, odlučili preuzet inicijativu: skupit nešto daski, kupit brokve, malo piture i sami napravit branke i ocrtat teren... Sad kad se toga sjetim, to je bio moj prvi građanski aktivizam. Prošle su godine nakon toga, odrađenih sati i sati volontiranja, brojnih akcija i rada kroz studentske udruge, projekte, inicijative: od peticije za ljetne noćne linije, ljetne pokazne za mlade, prosvjeda za otvaranje menze Index u centru, projekta revitalizacije Turske kule...
Svo to vrijeme sam istovremeno studirao i radio za svoj džeparac, a uz to skupljao iskustvo, svjestan da na tržištu rada ipak bitno od čega si satkan, a ne čiju člansku iskaznicu imaš. I na to sam ponosan! Kao vijećnik u svom kvartu na Ravnim njivama, trudio se slušati snove dice, potrebe svih stanovnika kotara i raditi na ostvarenju istih. Jednako tako želim raditi i u Gradskom vijeću za svoj grad. Ponizno i u potpunosti predano. Slušati građane i njihove probleme i inzistirati na njihovom rješavanju. To je jedino obećanje mogu dati. Oni koji me ne znaju, vjerojatno će biti puni predrasuda. Što je i normalno, obzirom kakvi su nam političari. S druge strane, oni koji me znaju i danas se svi pitaju što mi to sve to skupa treba. A odgovor na to pitanje je zapravo dao jedan momak, koji je tragično završio svoj ovozemaljski put i prije nego sam se ja rodio. Jer 'tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?'. Meni nije tlaka radit za moj grad.
