04/02/2026
🔥 Priča rekordera Velebit 100 milja, Marina Mandekića, koji je 160km Velebita 2018 na dionici Senj-Paklenica "sašio" za 25h i 49min..............................
KAKO SAM OTRČAO IZA KUĆE I BRAO CVIJEĆE
Piše: Marin Mandekič
Nakon ozljede leđa, razočaran u život i sve što ga čini, kao i svaki pravi balkanac počeo sam piti. Budući da prije ozljede nisam puno pio alkohol bile su mi dovoljne 2 pive da budem fino razdrman i tako iz dana u dan nakon posla podižem kondiciju u ispijanju piva. Nakon 2 tjedna shvatim da možda to ipak nije najbolje rješenje za moju ozljedu leđa i razočaranje u život. Odlučio sam ponovno stati na krmu kao Nelson i preuzeti timun. Krenuo sam sa više metoda liječenja leđa: masaže, kiropraktika, akupunktura i vježbe kod Mikete. Napokon nakon upornog odlaska kod svih tih majstora moja leđa su bila bolje i mogao sam trčati. Ubrzo sam otišao na svoju prvu utrku nakon ozljede kao test za Istru i uspio sam dati više od sebe nego ikad do sad. I dalje sam prakticirao koju pivu nakon posla i redovite treninge kod Mikete. Tek na Istri sam shvatio da mi Miketini treninzi pomažu i da bi tu moglo biti velikog napretka. Odlučio sam svoju ciljanu utrku prebaciti sa Lavareda na Velebit 100 milja jer se ne bih stigao dobro spremiti za Lavaredo. Velebit je moja najdraža utrka i otkako sam počeo trčati pokušavam je odraditi ali nikad nije bilo sreće. Ili su bile kraće utrke, ili sam bio ozlijeđen ili bi Šimun zadnji čas otkazao 100km utrku ili bi pao sa krova 2 dana pred utrku. I sada se napokon sve posložilo.
Naporno sam trenirao, odlazio u brda kad god mi se pružila prilika i odrađivao pripremne utrke baš onako kako treba da dobijem samopouzdanje za ciljanu utrku. U svim treninzima imao sam potporu ljudi koje volim i koji vole mene što mi je puno značilo. Poslovno sam se dobro posložio i bio sam zadovoljan rezultatima u poslu. Napokon je skoro sve posloženo kako treba i mogu samouvjereno otići na utrku koju toliko dugo čekam. Napravio sam 4 plana utrke i u svakom sam bio nerealan onako kako ja to znam ali nadao sam se da se i nerealne stvari mogu ostvariti.
U petak ujutro sam ugasio mobitel da me nitko ne može dobiti, nalio vodu iz šterne sa salonitnog krova u bidone i pun samopouzdanja sa Alexom i Slavenom krenuo iz Prizne prema Senju na start. U Senju smo popili kavu i nakon toga otišli na zagrijavanje. Pobjegao sam dalje od svih jer nisam želio vidjeti nikoga a pogotovo neke ljude koji bi me mogli iznervirati. Nakon dvadesetak minuta rastrčavanja spustio sam se među ljude, odvojio u stranu i popričao malo sa Igorom oko utrke i treninga. I evo ga start. Alex me bodri. Naravno, krećem prvi ali jako polako. Nitko me ne prati na prvom usponu pa lagano sam trčim početak utrke. Ali nakon samo 2 kilometra ugledam prekrasan cvijet uz stazu, zastanem, uberem ga, pomirišem i ostavim na stazi. U to vrijeme me prolazi Jure Oblak, veliki trkač iz Slovenije, i komentira što ću tako svaki kilometar a ja odgovaram da ne baš svaki ali svakih 5km sigurno. Malo se nasmijemo i krenem za njim. Tada mi je odgovarao njegov tempo na usponu pa sam se držao njega dosta vremena dok nije ničim izazvan počeo ubrzavati. A ja stari mudrac ostanem iza njega mudrovati i pozirati pred fotografom. Tada me stigne i Igor Rudan kojem isto tako nešto mudrujem i pametujem. I Dane Opara je bio tu iza nas pa sam i njega malo dozivao. Dolazim na Oltare svjež, Alex me dočekuje. Tu stižem Oblaka, skupa odlazimo i malo proćakulamo prije ulaska u šumicu. I tako opet naletim na već možda 7. ili 8. cvijet koji mi privuče pažnju, uberem ga, malo gledam, pomirišim i ostavim na stazi. Ekipa koja je to primjetila malo me je čudno gledala ali svi smo mi malo čudni koji smo krenuli u ovu utrku. Zadnji uspon prema planinarskom domu Zavižan krenem kraćim putem i nakon nekoliko trenutaka shvaćam da možda to nije pravi put, kada odlučujem vratiti se na dužu stazu. Tu izgubim par minuta i stignu me Oblak i Opara. Nakon zajedničkog fotkanja pred domom opet nešto mudrujem i krećem dalje kad opet cvijeće. Pa par metara dalje još ljepše. Uberem ja sve te prekrasne cvjetiće i krenem dalje. Uživam u vijugavoj Premužićevoj stazi koju je projektirao za 0kn naš Ante. Trčim ja tako i za čas evo me blizu Alana kad tamo Vlasta čeka svog muškarca u tajicama, bodri i mene, uslika i nasmije se. Sjurim se do planinarske kuće sa ogromnom željom za pivom i mislim si ako Alex nije tamo valjda će mi netko platiti pivu. Kad tamo Alex sa kriglom ledene pive čeka. Imao sam do sada neka pravila što se tiče utrka: nema alkohola, nema sjedenja, nema jesti na okrijepi, i sva sam ih prekršio. Pojeo sam pancetu koju sam trebao jesti po putu, popio pivu i sjedio dok sam se gostio. Dolazi Rudan na okrijepu Alan. Malo sam bio iznenađen kad sam ga vidio, mislim da sam ga pohvalio i krenuo dalje.
Opet super staza, prolazim iznad Mliništa, zastanem i divim se mojoj djedovini i krećem dalje laganim korakom. Prolazim pokraj Korita u nadi da će biti izvorske vode, ali tamo ne teče. Malo nakon toga odlučim zastati i popiti Ensure. Nakon malog predaha i previjanja pelena krećem dalje. Trčim dalje i sa desne strane pogled mi bježi prema Radlovcu malom napuštenom mjestu u srcu Velebita. Nastavljam dalje prema Skorpovcu, tamo me čeka domar Tiho kojem sam na jednom od velebitskih treninga otrčao u Baške oštarije po 8 kutija cigareta. Obećao je da će se odužiti sa pivom na utrci. U nadi da me čeka hladna piva žurim dalje. Putem čujem zvona krava sav vesel što su daleko od staze da ne prestraše Sanju koja se boji krava sa velikim glavama, od kojih sam ju već spašavao na Karničkim alpama u etapnoj utrci koju smo zajedno otrčali. Dolazim do Skorpovca i zovem Tihu. Di je piva Tiho? Kad pive nema, Tiho sve sam popio. Pitam da li ima mineralne možda i Tiho se sjeti da ima malo u nekoj boci. Pijem pola boce mineralne i pojedem malo pancete koju dijelim sa Tihinom kujom. Opet sam sjedio, jeo i pio.
Nakon 10 minuta krećem dalje, kilometri brzo prolaze, cvijeća baš i nema po šumi pa sam malo tužan zbog toga. Prije Baških oštarija vidim da staza ne ide kuda sam trenirao nego po asfaltu što me malo ljuti. Stajem kod kante za smeće da izbacim ostatke gelova i čokoladica. Taman pred glavnu cestu ugledam Matu i Alexa. Alexa sam očekivao ali Matu ne i zato se posebno veselim Mati. Sjedam opet, pred hostel stavljam stvari u ruksak, Vlasta mi nudi par ćevapa koje sa guštom jedem, popijem pivu, promijenim tenisice, čarape i majcu. Nespretno se potpišem na jednu loptu, lampu na glavu i odlazim uz pljesak. Alex mi putem priča koliko još imam do slijedeće okrijepe i da ga dugo neću vidjeti. Opet me obuzme topli osjećaj prijateljstva i izjavljujem ljubav Alexu. On se smije i drago mu je čuti da ga cijenim. Par metara dalje ugledam prekrasan cvijet, uberem ga, pomirišim, okrenem se natrag prema Alexu koji je na odlasku i vičem da čeka. Trčim dolje, dajem mu cvijet i kažem da to nije za njega nego za Sanju koje je prva od žena u ovoj jako teškoj utrci. Divim se svim tim hrabrim djevojkama koje su se uputile na ovu avanturu pogotovo ovaj dio koji mene upravo čeka noć na najudaljenijem i najmračnijem dijelu Velebita Raminu koritu. Mislim da se ta njihova hrabrost ne cijeni dovoljno. Posle sam čuo od Alexa da je Sanju razveselio cvijet.
Nakon uspona poslije Baških oštarija počinjem trčati dosta brže nego sam planirao da nadoknadim izgubljeno vrijeme na prethodnim dionicama na kojima sam stalno bio sporiji zbog loše procjene i stajanja na okrijepama. Stiže noć i ulazim u duboku šumu koju sam ovog ljeta 3 p**a pregazio tako da poznam skoro svaki dolac i prijevoj. Zbog straha da se ne sudarim sa medvjedom, medvjedicom ili medvjedićima svako toliko zapnem sa štapovima po kamenu i ponekad malo viknem. Osim lupkanja mojih štapova čuli su se tu svakakvi životinjski zvukovi od kojih većinu nisam uspio prepoznati. Prolazio sam kroz tu mračnu gustu šumu puno brže nego sam planirao, pun snage i volje. Odlučim da sam zaslužio malo se počastiti i otvaram Snickers. Dok sam ga otvarao primjećujem da ne vidim markaciju, pogledam na sat kad tamo piše da sam 2 m od staze. Lagano krenem prema stazi i sat kaže da sam na stazi ali markacija i staze nigdje. Nakon par trenutaka sat opet kaže da sam van staze a nisam se kretao. I tu počinje potraga za stazom. Malo gore, malo dole, malo ravno, sat stalno nešto pokazuje ali ništa nije točno. Nakon oko pola sata hodanja dolazim na isti panj koji sam preskočio na početku potrage. Tu shvaćam da idem u krug iako sam bio siguran da uvijek idem istim smjerom. Tu odlučujem stati i čekati ostale natjecatelje da me spase. Sjedam na drvo i vičem. Aloo! Di steee? Spasite me! Eiiii! Upomoć! I tako skoro dok nisam ostao bez glasa. Odlučim nešto pojesti kad već sjedim, tortilja i malo pancete pašu kad si u šumetini. Prošlo je već dosta vremena a nigdje nikoga. Pomišljam kako je tek njima kad ja koji znam ovo Ramino korito sam izgubljen. Odlučim krenuti ponovo ali ovaj put sa kompasom. Vadim telefon i tražim kompas, nalazim ga u jednoj nautičkoj aplikaciji. Tek kad sam ga upalio shvaćam da ja gledam prema sjeveru a ne prema jugu gdje trebam ići. I tako uz pomoć kompasa krećem prema jugu i nakon 10 minuta ugledam markaciju. Nedugo zatim prepoznajem teren. Evo me tu sam na izlazu iz Ramina korita sa 1h zaostatka zbog gubljenja. Ima još dosta do Šugarske dulibe a ja više nemam vode. I tako žedan nakon pancete trčim do okrijepe. Dolazim do skloništa, lupam po vratima, nigdje nikoga. Samo 2 kante po 5l vode i u jednoj fali 2 litre. Pomišljam da su dečki prošli dok sam se gubio ali me to ne zabrinjava jer znam da mi nitko ne može pobjeći na Velebitu. Ali tu malo mislim pa morali su vidjeti moju lampu u šumi, morali su me čuti, nisu valjda namjerno prošli da mi se ne jave. Ako jesu sad ih idem stići i isprebijati, sjetim se da to možda nije u sportskom duhu pa odlučim da ću to napraviti kad uđem u cilj. Svašta čovjek razišlja kad trči ultru. Ulazim u sklonište kad tamo ruksak, zaključim da netko mora biti u blizini. Nedugo zatim dolazi čovjek iza skloništa. Super nisam sam. Kažem mu da sam se izgubio jer sam jedva čekao nekome to reći! Valjda da se opravdam što sam spor ili ko zna zašto. Pitam ga kad su prošli drugi, on mi odgovara da nitko nije prošao, da je mene očekivao prije 1 sat. Mijenjam pelenu i odlazim dalje.
Dio između Šugarske dulibe i Stapa prolazim jako brzo i primjećujem da nema nigdje cvijeća. Tek kad sam se počeo spuštati prema Stapu skužim koliko mi je trebalo za tu dionicu, skoro sam sat sporiji nego u svojim predviđanjima, koja su očito bila skroz kriva. Dolazim do Tatekova skloništa uz koje me vežu lijepe uspomene. Uzimam malo vode, mažem se sa kremom i krećem dalje. Na usponu prema Stapu jedem malo pancete i poslije uspona gas. Trčao sam kao lud. Izgleda da se ja zagrijem tek poslije 100km. Dionicu do Rujna sam odradio jako brzo i kad sam došprintao do crkve savladao me umor i glad. Tražim od Alexa prave hrane, kobasice, ćevape, hrenovke i netko mi nudi pršuta i sira, u kako je dobar bio. Nada mi daje hladni tamni Kozel koji mi paše. Tako je dobar. Više mi se ne da trčati, najradije bi ostao tu. Alex mi daje gelove a ja ih ne želim uzeti, više mi ne idu. Uzimam 2 Ensura sa sobom i 1 gel za razrijediti s vodom. Alex me tjera i moram dalje.
Polako prvo hodam pa pomalo počinjem trčati. Može se. Sad treba na Struge pa Marasovac i onda na vrh Velebita. Lagano trčim sve ravne dijelove i lagane uspone a na strmijima hodam. Sve sam sporiji i sporiji. Dolazi kriza koje nije bilo do sad. Odlučim stati i smućkati si taj gel jer u njemu ima guarane koja bi me mogla malo pokrenuti. Stalno mislim o vremenu dolaska i kako neću stići za 24 sata, kako sam mislio da mogu. Sada je cilj 25h zbog oklade Goluba i Opare. Nadam se da ću ga uspjeti ostvariti. Stalno računam u glavi koliko mi treba za koju dionicu i koliko brže mogu ići nego sam planirao. Izlazim na Buljmu i tamo pokušavam trčati ali svakih 10tak metara stanem, radim dva tri koraka hodanja i tako preko Struga do Marasovca. Tamo punim vodu, spremam kantu i krećem na uspon prema Vaganskom vrhu. Na ravnim dijelovim trčim dosta brzo i u jednom trenutku na kamenu vidim okrugle točkice, čudim se što je to sad. Nakon mudrog promišljanja zaključujem da su to vjerojatno ptice tu sletile i da su to govna od jata ptica. I nakon nekoliko trenutaka pogodi me u glavu ta crna točkica i onda me prosvjetlilo da je to kiša. Vadim šuškavac jer si ne smijem dopustiti da me smoči na grebenu i da se smrznem tu pred vrh Velebita. Kad od kiše ništa, malo nosim šuškavac u ruci i ponovo ga spremam u ruksak. Svuda okolo sijeva i grmi, na moru i u Lici, a na grebenu prekrasno.
Noć već pomalo odlazi i dan se pomalo budi, s njim i ja i počinje jurnjava. Popio sam Ensure i tabletu guarane i to me jako razbudilo. I dalje kalkulacije u glavi. Odrađujem dionicu od Vaganskog vrha do Ivinih vodica jako brzo. Pred spust za Ivine vodice gasim lampu i jurim nizbrdo koliko god mogu, pun sam energije i želje iako znam da iza mene nema nikoga na manje od 2 sata. Na nekim dijelovima u šumi opet moram paliti lampu jer je mračno. U Ivine vodice dolazim luđački brzo i jurim do bunara po malo vode. Tamo se gol čovjek tušira i kad me vidi brzo kala vodu i nalijeva mi bočicu, zahvalim se i pojurim dalje. Trčim skoro sve uspone osim onih jako strmih koje prolazim u brzom hodanju. Dolazim do Vlaškog grada gdje sam se nadao da će staza biti skraćena i da ne moram na Sveto brdo jer gore već dosta grmi i sijeva a meni se ne da više penjati. Kad tamo mi kažu znaš kud trebaš a ja tužan odgovaram da znam i krećem uzbrdo. Prvih 30m idem solidno a onda krećem puževim tempom. Negdje pred vrh prvog uspona odlučim malo stati i popiti Ensure jer već dugo nisam ništa jeo. Nakon kratke pauze krećem prema Svetom brdu. Pogled prema gore me straši izgleda tako daleko. Ali korak po korak i uz malo trčkaranja po ravnim dijelovima stižem pod sam vrh. Tu malo mudrujem oko gromova i karbonskih štapova. Odlučujem da je najpametnije ostaviti štapove pod vrhom i onda se sjetim da na vrhu ima metalni križ i da su mudraci vjerojatno stavili cvikalicu na njega, a sjetim se i riječi Igora Verbenjaka na prijavama koji je izjavio mudru izreku, ako nisam bio dobar neka me pogodi grom. Sa mudrom izrekom u mislima i dosta ravnodušan što se tiče gromova nosim svoje karbonske štapove koje nisam ispuštao već 24 sata i sa smješkom prilazim metalnom križu i cvikalici, naslanjam štapove na križ, cvikam dok oko mene sve bljeska i grmi. Dižem ruke u zrak i okrećem se da vidim sve te munje. Opet se nasmijem i odlučim se još popišati na vrhu. Krećem nizbrdo polako i malo po malo ubrzavam, za tren sam u punoj brzini, za 25 min sam u Vlaškom gradu, ekipa koja tamo čeka da upiše sve koji trebaju proći prema Svetom brdu i dalje prema Libinju i Kneževićima mi pokazuje kuda da idem, pitam ih da li je prošla konkurencija iako bi ih vidio pošto idemo istim putem gore i dolje. Oni mi odgovaraju da nije nitko prošao, pozdravljam ih i nastavljam žurno dalje.
Trčim stvarno brzo prema Libinju i staza je neobično označena sa trakicama svakih par metara pa sumnjam da nisam na pravoj stazi. Tuda sam trčao prije par godina i nije mi ostala u sjećanju kao tehnički zahtjevna staza a ova po kojoj trčim je dosta zeznuta ali svejedno jurim pun gas. I dalje kalkuliram u glavi vrijeme dolaska, još uvijek sam uvjeren da stižem ispod 25 sati i janje je već na ražnju. Vrijeme se naglo pogoršava, oblaci su se spustili nisko ali meni to ništa ne smeta, brzina spusta je više nego zadovoljavajuća. Kad ispred sebe ugledam netko ide uzbrdo. To je Ivan Perić moj dragi kolega sa velebitskih utrka i čovjek kojeg iznimno cijenim. Vesel što ga vidim stajem i malo pričamo o kursu i o drugim natjecateljima. Nudi mi izotonik i sve što ima kod sebe u ruksaku, uzimam izotonik i kažem da ću samo gut, on inzistira da sve uzmem a ja uzimam taj gut koji u jednom cugu prazni bočicu od pola litre. Ja njemu nudim pancetu ili gelove ako hoće, naravno ne treba mu ništa. Pozdravljamo se nakon par fotki i jurim nizbrdo opet kao raketa. Nakon samo par minuta počinje padati kiša, prvo polako i paše mi da me malo ohladi. Skidam lampu sa glave i mijenjam ju za Alexovu kapu, tada kiša pojačava i grmljavina s njom a meni super. Za čas sam na makadamu prema Kneževićima, tu malo zastanem, okrenem se prema kućici na Libinju na kojoj sam proveo jedan divan večernji izlazak na jednom od trčanja Velebitom i na kojoj sam popio pola litre rakije prije spavanja. Tu se malo nasmijem iako ništa oko mene ne izgleda tako da bi se smijao, sijeva i pada strašno a budala se smije. Jurnem dalje između bljeskova gromova do Kneževića. Putem na makadamu već teku potoci vode. Zastao sam nad Kneževićima, ugledam vreće na kiši, prošaram ih pogledom da nađem svoju koju ne vidim iako sam stavio veliku oznaku na nju. Zaključujem da mi zapravo ne treba i jurnem dalje kad se sjetim da možda treba nekom javiti da sam tu. Odlučim samo glasno fućnuti i pas zalaje a ja ode ko da me sto vragova goni.
Strme nizbrdice prema maloj Paklenici trčim koliko god mogu i sve lakše uspone trčim bez štapova samo one strmije koristim štapove ali isto trčim. Dolazim na raskršće gdje mislim da mi je to zadnji uspon, trčim uzbrdo sa štapovima i tamo vjetar puše dosta hladno a kiša je već dosta oslabila. Postaje mi hladno i umjesto da obučem jaknu samo ubrzam malo, nadam se da će ubrzo prestati puhati i da će sve biti ok ali nakon jednog uspona dolazi drugi i penjem se opet uzbrdo a meni je već dosta uspona i ne želim više trčati uzbrdo. Izbjegavam mokre grane koje su strašno hladne i pred sam vrh odlučim obući jaknu ali bez kapuljače. Već nakon desetak minuta vidim da je to dobra odluka jer mi je već malo toplo, polako se raskopčavam i napokon nizbrdo, nema više gore. Jurim dosta oprezno prema domu u Paklenici, na vrhu sam se prestao boriti sa vremenom jer sam shvatio da kasnim najmanje pola sata. Dosta mi se otegnuo taj spust iako sam trčao. Na par mjesta sam malo skliznuo na glatkom kamenju što mi budi dodatnu dozu opreza.
Dolazim laganim korakom prema domu kad tamo Bandi koji mi cvika broj iako ne treba. Popričam par minuta s njim i sa kolegicom, nastavljam dalje laganim tempom.
Putem srećem trkače iz kraćih kategorija koje sve redom pozdravljam, malo me čudno gledaju što kao Ivica Kičmanović sve pozdravljam ali oni ne znaju da ja dugo vremena nisam vidio ljude, ove normalne koji trče normalne utrke. Na par mjesta malo pratim kojim tempom trčim, bilo je to oko 5:40 i mislim da bi trebao brže. Dižem malo pomalo 5:30 pa 5:15 i onda 4:40 i probam tako ali mi je teško pa ubrzo stajem i malo hodam dok pijem i jedem gel ali samo par metara i onda opet trči još nije kraj. Stalno nalazim razlog da malo hodam, zastajem radi papirića na stazi, našao sam i jedan magnezij u prahu kojeg kupim i iz znatiželje pojedem iako mi ne treba. Kada sam vidio neke trkače sa kraćih staza naravno prestižem ih iako nema nikakve potrebe za tim ali što se može kad sam lud. Na dnu kanjona ostajem bez vode koju punim iz jednog odvoda ispod ceste. U tom trenutku jedan od natjecatelja me upozorava da to možda nije baš čista voda a ja samo odmahujem rukom i kažem da me nije briga. Na Marasovića trgu opet palim log na satu jer ne vidim trakice i tako vođen satom trčim prema cilju i produžim još jednu ulicu dalje nego što treba kao da mi nije dosta tih 162km do sad.
Na spustu ugledam Matu, Alexa i Nadu ali nisam siguran tko je sve tamo jer sam naglo ubrzao zato što treba ušprintati u cilj. Cilj je bio u kafiću koji sam naravno fulao. I napokon gotovo, završio sam ovu predivnu utrku. Tu saznajem da većina nije išla cijelu stazu zbog nevremena i odmah se sjetim Sanje koja će biti najviše razočarana zbog toga. Nažalost nisam uspio otrčati po svom planu a i Goluba sam iznevjerio ali ništa me ne boli pa je valjda to dovoljno da budem sretan. Nekako mi se čini da sam duže pisao ovaj tekst nego sam trčao.
Želim zahvaliti svima koji su mi pomogli i podržali me tokom priprema i za vrijeme same utrke, jednako djelima i moralnom podrškom. Divim se svim natjecateljima koji su skupa sa mnom krenuli iz Senja bez obzira jesu li završili ili su samo pokušali. Posebno se divim svim djevojkama koje trče ovakve utrke i za koje treniraju jednako naporno kao ja a njihovi uspjesi se manje cijene.
Hvala Vito, hvala mama!
