23/08/2026
[PROBUDIMO SE – NAŠA DJECA SU NAŠA ODGOVORNOST]
U Varaždinu je počeo Špancirfest - predivan festival prepun šarenila, glazbe, umjetnosti, performansa i dobrih emocija. No, za jednog mladića je sve to bilo daleko od duha koji Špancirfest nosi.
Brutalno premlaćivanje usred grada prepunog ljudi dobilo je još tužniji epilog. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, svemu možemo svjedočiti gotovo u stvarnom vremenu, bez efekata i bez uljepšavanja. Snimka koja se nezaustavljivo širi društvenim mrežama izazvala je zgražanje i osudu. I doista, prestrašno je gledati takve prizore.
Ali još je strašnije pitanje koje ostaje nakon svega: "Gdje smo bili mi?"
Nečije dijete. Nečiji prijatelj. Mladi čovjek, bespomoćan usred grada punog ljudi ostao je sam, prepušten napadačima i njihovoj brutalnosti.
Zar doista nitko nije mogao barem pokušati pomoći? Zar smo postali društvo u kojem promatramo, snimamo i nijemo prolazimo dalje?
Komentarima na portalima danas ne bih pridavala previše značaja. Upravo neki od njih pokazuju koliko smo kao društvo spremni biti bešćutni, okrutni i licemjerni. Nekada sam se susretala s ljudima koji su bili dvolični. Danas je i to gotovo kompliment, jer bezosjećajnost pojedinaca poprima zastrašujuće razmjere.
Nasilje nije problem današnjice. Ono je svakim danom sve prisutnije i vidljivije. A posebno zabrinjava što se granica prihvatljivog pomiče sve dalje.
Prije tri godine pokrenuli smo kampanju „Bez riječi nema promjena - Protiv nasilja nisi sam/a“ i upozoravali pojedince, društvo i institucije koliko su važni edukacija, prevencija i pravodobna reakcija.
I tada, kao i danas, svjedočili smo podsmijehu, relativiziranju i prebacivanju odgovornosti na žrtvu.
A upravo žrtva i njezina obitelj često nose najveći teret. Jer nasilje ne završava onoga trenutka kada prestane fizički napad. Ožiljci ostaju. Neki su vidljivi, a neki se nose cijeli život.
Zato, ljudi dragi - probudimo se!!
Danas je to nečije „tuđe“ dijete. Sutra to, ne daj Bože, može biti moje ili vaše.
Ne možemo odgajati djecu da budu bolji ljudi, a istodobno ih učiti da okrenu glavu kada nekome treba pomoć.
Ne možemo tražiti odgovornost od institucija ako kao društvo šutimo.
I ne možemo govoriti da nam je stalo do djece ako nismo spremni reagirati kada su ugrožena i kada im je naša pomoć najpotrebnija.
Naša djeca nisu samo naša budućnost. Ona su naša odgovornost DANAS!!!
Zato nemojmo se samo zgražati nad snimkom.
Nemojmo samo komentirati.
Reagirajmo. Educirajmo. Spriječimo. Pomozimo.
Jer ponekad nečiji život može ovisiti upravo o tome hoćemo li imati hrabrosti – ne okrenuti glavu.