21/07/2012
U Istri, prostoru bogatom kulturnim, povijesnim i prirodnim znamenitostima, neka su mjesta ostala skrivena tisućama godina. Takva tvrdnja isprva zvuči nevjerojatno, ali kad se maknemo s magistralnih puteva i pogledamo pozornije primjetit ćemo da svaki vrh na sebi krije prapovijesnu gradinu, da svako selo ima svoju pećinu ili jamu, da prapovijesnu grnčariju i danas izbacuju plugovi seljaka koji obrađuju masline i vinovu lozu. U toj Istri posebno mjesto zauzima dolina Mirne. Mjesto na čijim je obroncima u predhistoriji živjelo daleko više ljudi nego što živi danas. Tamo gdje su danas lovačke čeke do kojih vode samo uske i zaraštene kozje staze, nekad su prolazile zaprege s amforama prepunim maslinovog ulja i vina, mimoilazili su se trgovci s brončanim fibulama, keramičkim ćupovima iz sjeverne Afrike prepunim začina i mirodija. Kroz stoljeća prolazile su tuda legije rimskih vojnika i horde križarskih vitezova sa strašću za plijenom, a stanovnicima uz dolinu Mirne ostavljale groznicu, kugu i glad. Vremenom se taj stvarni svakodnevni život zaboravi, a ostanu samo zapisana imena vojskovođa i kameni ostaci zidova koji izviruju iz trave. Ono u što želim zirnuti i pokazati onima koje zanima je stvaran, svakodnevni život ljudi. Njihove preokupacije, probleme i radosti u kameno, brončano i željezno doba. Život između prolaza dviju vojski. Što su jeli, oblačili, kakve su pjesme pjevali, u što su vjerovali i čega su se bojali. I što više virim u sve dalju prošlost, to mi se čini da su živjeli sličnije nama koji i dalje zapisujemo imena vojskovođa da se ne zaborave.
