13/04/2026
O TEZI INTELEKTUALNOG DEFICITA HDZ-A
Napis novinara Jurice Pavičića pod naslovom HDZ-ov intelektualni deficit: stranka sivih birokrata, primjer je neukosti i neinformiranosti, tekst koji je poradi krupnih neistina i očite tendencioznosti nedostojan hrvatskoga novinarstva.
Vidljivo je to već u nepoznavanju zbivanja na političkoj sceni kasnih osamdesetih, kada se pojavila inicijativa stranke (pokreta) s ciljem hrvatske samostalnosti, organizam koji autor teksta naziva bukačkom nacionalističkom strankom, predvođenom nepoznatim generalom JNA. Franjo Tuđman bio je u tom trenutku, ali i desetljećima prije, disident, povjesničar, intelektualac velikoga zamaha i opusa, što je Jurica Pavičić možda poznato, ali ne odgovara njegovu „kontekstu“. Ne odgovara mu, pa prešućuje, da je inicijalni skup HDZ-a 28. veljače 1989. održan u Društvu hrvatskih književnika, a govornici su bili redom poznati intelektualci, među njima pretežito pisci, a nazočili književnici poput Petra Šegedina i Milivoja Slavičeka, te Marije Peakić, tribinu vodio Stjepan Čuić. Tuđman se, znači, u tim prvim koracima oslonio na znatan intelektualni krug. Kao što se, svojedobno, hrvatskim pitanjem u SFRJ bavio u kružoku kojemu su pripadali Miroslav Krleža, Ivan Šibl, Većeslav Holjevac, Ivan Rukavina… Da nije bila riječ o ispraznim druženjima govori sve što se kasnije događalo, Tuđmanovi zatvori, samostalna Hrvatska.
Jurica Pavičić nadalje dolazi do izbora, te nasuprot „bukačima nacionalistima“ ističe Koaliciju narodnog sporazuma, koja je imala „prelijepe intelektualističke plakate“. Ne zna ili ne želi da njegova publika sazna tko je bio autor doista sjajnog izbornoga plakata HDZ-a, to jest Miroslav Šutej, u svijetu priznat i poznat umjetnik, za kojega Hrvatska enciklopedija kaže da ima najosebujniji opus u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.
Toliko o likovnom. Krug (krugovi) oko Tuđmana se širio, pristupali ljudi koji su u svojim zavičajima imali težinu, ljudsku i intelektualnu, u komunizmu progonjeni i zatvarani, oni kojima je narod vjerovao, a Jurica Pavičić ih naziva kandidatima s koca i konopca. Vrlo su mu odiozni narodni običaji na feštama u predizborno i izborno vrijeme, budući da je vjerojatno ljubitelj brze hrane, te je začuđen kako je to HDZ uspio privući „široke narodne mase“ (izraz iz Juričina vokabulara). A da su „konzervativni glasači zazirali od intelektualaca“, autorova je zlurada i kontradiktorna konfabulacija. Na nesreću, želi reći Jurica Pavičić, taj i takav HDZ s kolca i konopca, premoćno je pobijedio na izborima.
Nadalje, ulazeći u prvu polovicu devedesetih, Jurica Pavičić nevješto insinuira da su se tek tada HDZ-u i Tuđmanu približili intelektualci, pa – ne navodeći imena – spominje glumce, književnike, klasike itd., kako mlađi naši suvremenici ne bi saznali da je riječ o Ranku Marinkoviću, Ivanu Aralici, Stjepanu Babiću, redatelju Vrdoljaku ili glumcima Vitezu i Buzančiću, akademiku Vlatku Pavletiću, književniku i sveučilišnom profesoru Anti Stamaću, Ivanu Rabuzinu i Lackoviću Croata, akademiku Željku Bujasu, uz istaknute hrvatske pravnike, znanstvenike poput Slavena Barišića i rektora Marijana Šunjića. „Oko njih je oblijetao (!) – tek tada? – Miroslav Šutej, dizajnirao nacionalno znakovlje.“ Ni riječi Jurice Pavičića o velikim kiparima Kuzmi Kovačiću, Kruni Bošnjaku… Skrivajući od (mlađe) publike sva ta znamenita imena, Jurica Pavičić drži da će općenitostima zavarati čitateljstvo.
Ne vidi ni članove vlada devedesetih, među kojima je pregršt intelektualaca. Kao što ih je bilo i u redovima hrvatskih branitelja, odnosno Hrvatske vojske.
No, da, i bez navođenja imena, autor napisa priznaje da je bilo vrhunskih intelektualaca u HDZ-u, ali je nevolja u tome, sugerira on, da su se u međuvremenu negdje pogubili, da ih je bilo sve manje, te su napokon nestali, a ostao je „tek poneki liječnik“. To jest nisu posve nestali, nego djeluju u svojim područjima, priznaje autor napisa, a stranački se ne angažiraju, kaže, zbog navodno zatrovane situacije.
Istina je ova: intelektualci sustavno djeluju u okviru Akademske zajednice „Dr. Ante Starčević“, kao most između znanosti/umjetnosti i politike. Predsjednici Akademske zajednice bili su ljudi poput akademika Dubravka Jelčića i akademika Ivice Kostovića. Sada zajednicu vodi dr. Dinko Čutura. Predsjednici županijskih akademskih organizacija (njih četrnaest) redom su sveučilišni profesori – doktori znanosti, a članovi su istaknuti intelektualci, znanstvenici, umjetnici…
Je li to taj intelektualni deficit o kojemu piše Jurica Pavičić, predstavnik intelektualno deficitarnoga novinarstva i jedan od onih koji ne preže od širenja laži ne samo o stanju u jednoj hrvatskoj stranci, nego i u hrvatskoj državi? Možda bi nju rado vidio u okvirima prije 1990.
Premijer Andrej Plenković i HDZ tri p**a su pobijedili na demokratskim izborima i vodili Hrvatsku u najtežem razdoblju poslije rata kroz brojne krize kroz koje prolazimo kao država i društvo, ali i kao dio šire europske zajednice naroda. Upravljanje državom u vrijeme kriza može uspješno voditi samo politika znanja, sposobnosti i intelektualne sposobnosti.
Suvremene krize zahtijevaju odluke dalekosežnih posljedica, a upravljanje državom nezamislivo je bez dubinskog razumijevanja složenih društvenih, gospodarskih i političkih procesa.
HDZ, kao najsnažnija hrvatska politička stranka, ima odgovornost okupljati akademsku zajednicu u ostvarenju vizije Hrvatske do 2030. — konkurentne, inovativne i sigurne zemlje s kvalitetnim životnim uvjetima i jednakim prilikama za sve, u skladu s Nacionalnom razvojnom strategijom Republike Hrvatske do 2030. godine.
Vlada Republike Hrvatske u tome prednjači odlučnim i vizionarskim djelovanjem. Pokazala se izuzetno sposobnom zaštititi standard građana i u najtežim kriznim okolnostima. Danas uspješno regulira cijene naftnih derivata unatoč globalnim neizvjesnostima, temeljeći pristup na sigurnosti opskrbe, priuštivosti cijena te ulaganju u zelenu tranziciju i energetsku otpornost.
Posebno je značajno strateško opredjeljenje Vlade za ulaganje u znanost, obrazovanje i inovacije. Zahvaljujući tome, godišnji proračun za znanost povećan je za 3,1 milijardu eura, a ukupna ulaganja u obrazovanje i znanost dosegnula su impresivnih 5 % BDP-a. Plaće u obrazovnom sektoru i javnim službama kontinuirano rastu — čak i u doba ozbiljnih kriza. Kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, Vlada je za obrazovne prioritete osigurala čak 2,5 milijardi eura od ukupno deset.
Sve navedeno potvrđuje jasnu viziju i čvrstu opredijeljenost Vlade za izgradnju Hrvatske kao sigurne, razvijene i obrazovane zemlje — ponosne na vlastite ljude. Uloga akademske zajednice u tome je od velike važnosti.
Danas, kad su krize jednako duboke, odluke koje politika donosi još dalekosežnije i teško je zamisliti kako bi izgledalo da državu vode politički favoriti Jurice Pavičića, „fizičari čestica“ iz Splita koji nisu poznavali ni bilo vlastitog grada.
Također, uloga inteligencije u doba društvenih mreža značajno se promijenila. Društvu znanja prijeti društvo neznanja, relativizacije i nihilizma. U današnjem svijetu gube se mnogi orijentiri, a naša je dužnost da okupljamo intelektualce koji nisu izgubljeni ni za znanost i stručnost, ali ni za realnost, kako onu oko nas, tako i onu iza nas. Ne zaboravljajući otkud smo krenuli, moramo razmišljati o budućnosti. Da ne bismo ostali „izgubljeni u prijevodu“.
I na kraju, što je bio povod opisanom tekstu? Tvrdnja autora da je premijer Plenković otjerao umne ljude i od stranke i od politike, te ih nedavno uvrijedio pozivom da budu vidljiviji u javnom prostoru. Ako ih je otjerao, zašto bi uopće računao na njih, zašto bi mu bilo stalo da baš oni u javnosti budu interpreti stranačke (i državne) politike? Naprotiv, on ih je pozvao da se još snažnije uključe kao što su činili u danima modernoga hrvatskog preporoda.
Za Akademsku zajednicu HDZ-a
predsjednik
dr. sc. Dinko Čutura
