Blok umirovljenici zajedno, Ulica Andrije Hebranga 5, Zagreb (2026)

08/09/2026

Od Gospića do Varaždina, Plenkoviću, koliko još „lokacija“ postoji?

Posljednja USKOK-ova objava nalaza potvrđuje da Gospić više nije izolirani slučaj jer se priča o ilegalnom zakopavanju i nezakonitom postupanju sa otpadom širi, a sa njom se širi i pitanje političke i institucionalne odgovornosti.

Nakon što je USKOK objavio nalaze vještačenja za Gospić, javnosti omogućio uvid i u nova dva dokumenta, vještačenje lokacije bivše tvornice Florijan Bobić u Varaždinu i analizu mikroplastike u podzemnim vodama na području Gospića. USKOK potvrđuje da u kaznenom predmetu istražuje sumnje u više kaznenih djela protiv okoliša i gospodarstva, da se istraga odnosi na više lokacija, uključujući Gospić, Varaždin i Benkovac...

Objavom USKOK-a padaju u vodu svi pokušaji da se cijela priča predstavi kao politička histerija oporbe ili lokalna izmišljotina. Ovdje više ne govorimo o političkim interpretacijama već o službenim dokumentima državnih institucija i stručnih ustanova koje su angažirane u kaznenoj istrazi, i kojima se iznose teške posljedice institucionalne neodgovornosti, a je li i kaznene će utvrditi, ili bi trebale, institucije čiji je to posao.

Kako se prostor za PR igrokaze predsjednika Vlade radikalno smanjio tako je nesporno da građani imaju pravo i žele znati koliko još lokacija poput onih u Gospiću ili Varaždinu postoji u Hrvatskoj? Tko je godinama trebao nadzirati kamo odlazi otpad, tko je izdavao dozvole, tko kontrolirao njihovo provođenje i tko je zatvarao oči kada su se pravila očito zaobilazila? I ono što svakim danom postaje sve važnije, tko će politički odgovarati za propuste države?

Na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu građani su jasno poručili da više ne prihvaćaju šutnju, prebacivanje odgovornosti i čekanje da problem postane katastrofa. Gospić je postao simbol tog pitanja. Varaždin sada pokazuje da se ono ne može zatvoriti na granicama Like, a već neka slijedeća lokacija će pokazati pravac kojim će se priča razvijati sve do njenog završetka.

Ako se istrage i nalazi šire na nove lokacije, onda je sasvim logično da građani počinju postavljati razna pitanja, pa i ono o mogućnosti da USKOK otvori i neka druga poglavlja, pa i ona koja se odnose na Grad Zagreb? Iako nitko ne tvrdi da je Zagreb predmet USKOK-ove istrage, u nastalim političkim okolnostima koje su izrazito nepovoljne za HDZ, još više za Plenkovića, ništa ne treba unaprijed isključiti.

Sve što Plenković prije sve izvjesnijeg odlaska u povijest treba kazati, je odgovoriti na pitanje je li sustav funkcionirao? Ako jeste, neka pokaže kako, a ako nije, neka pokaže i upre prstom u sve koji su odgovorni uključujući i sebe samog. Hrvatska ne smije biti odlagalište Europe, a hrvatski građani ne smiju biti taoci nečije šutnje, nemara ili profita. Pitanje više nije samo što je zakopano u Gospiću, pitanje je koliko je toga još zakopano diljem Hrvatske?

Građani imaju pravo znati tko je sve to godinama morao znati i vidjeti, a „nije znao ni vidio“.

07/09/2026

Nisu tražili ostavku, dali su mu 90 dana!?

Prosvjed „Hodaj za Liku“ još se nije ni završio, a već su se pojavili brojni analitičari spremni objasniti javnosti je li bio uspjeh ili neuspjeh. Kao i uvijek, dio njih činjenice promatra kroz političke naočale, ovisno o tome kome „pripadaju“, kome vjeruju ili čije interese zastupaju. Zato je možda najkorisnije, ali i najteže, događaj od 5. rujna sagledati bez navijanja kako bi uopće moglo razumjeti što se doista dogodilo.

Prvo, nitko ne može osporiti masovnost jer se na zagrebačkom Trgu okupilo više desetaka tisuća ljudi koji su stigli iz raznih krajeva Hrvatske. Drugo, prosvjed nije ostao samo na uopćenim porukama jer su organizatori Vladi postavili konkretne zahtjeve i rokove, između ostalog zatražili su cjeloviti plan sanacije u roku od 20 dana i uklanjanje 33.000 tona zakopanog otpada u roku od tri mjeseca.

Ako se odmaknemo od navijačkih strasti i pažljivo analiziramo poruke koje su se mogle čuti, teško je zaključiti da je riječ samo o ekološkom prosvjedu. Transparenti i govori sadržavali su vrlo oštre optužbe prema Vladi i institucijama, uključujući poruke o izdaji, korupciji, „otpadnoj mafiji“ i političkoj odgovornosti. Posebna zanimljivost je da sa govornice nije došao ni jedan izravan zahtjev za ostavkom Andreja Plenkovića, niti zahtjev za rušenjem Vlade i novim izborima. To je možda i najzanimljivija činjenica sa održanog prosvjeda na kojem su se govornici vidljivo trudili kako bi izbjegli otvorenu političku retoriku.

Upravo zato efekt prosvjeda u ovom trenutku ne treba precjenjivati ni podcjenjivati, jer on sam po sebi ne dokazuje da je Lika odbacila HDZ, ali vrlo jasno pokazuje da Lika kao utvrda HDZ-a više nije spreman prihvaćati Plenkovićevu politiku bez pitanja i odgovora. Ako građani vlasti daju precizne rokove, ako traže hitnu sanaciju, odgovornost i prestanak politike koja je prema njihovom uvjerenju ugrozila Liku, tada Vlada više nema manevarski prostor jer u zadanim rokovima mora pokazati može li problem riješiti. Nema dvojbe da se 33000 tona otpada u 90 dana ne može ukloniti, što se naravno zasigurno znalo i prije zadavanja roka.

I tu dolazimo do onog ključnog političkog pitanja na kojeg će sam HDZ morati dati odgovor. Naime, ako se Vladi zadaju rokovi koje Vlada ne može ispuniti, onda to može značiti i jasnu poruku vodstvu HDZ-a kako je Lika i dalje utvrda HDZ-a, ali Plenković više nije taj koji ima njihovo povjerenje, a gubitak povjerenja u Lici se otvaranjem novih „crnih točaka“ lako i brzo može preliti i na druge dijelove Hrvatske, što sasvim sigurno nitko u vrhu HDZ-u ne želi.

Logično je upitati je li uistinu pred nama razlaz Like sa HDZ-om ili samo sa Plenkovićem. Odgovor ćemo saznati veoma brzo jer zadani rok Vladi od 90 dana za „miči to“ iz Gospića će brzo proći. Ako Vlada u zadanom roku ne ispuni postavljeni zahtjev, a znamo da gotovo sigurno neće, k tome Plenković u danih 90 dana ne iskoristi „ponudu da umjesto tereta za stranku koja je postala njegov talac ne ode u miru“, onda je gotovo sigurno da će održani prosvjed 5. rujna dobiti nastavak uz novu, ali tada već i potpuno jasnu političku dimenziju.

Tada pitanje više neće biti zašto 5. rujna 2026. godine nije zatražena ostavka od Andreja Plenkovića, pitanje će biti zašto bi mu građani Like uopće dali još jednu priliku?

06/09/2026

Gdje su jučer bili hrvatski sportaši?

Blok umirovljenici zajedno (BUZ) smatra potrebnim javno postaviti pitanje koje se nakon jučerašnjih događaja nameće mnogim građanima, gdje su bili hrvatski sportaši kada je njihov narod očekivao njihovu potporu?

Tamo gdje ih je hrvatski narod bezbroj p**a dočekivao sa ponosom, zastavama, mnogi i sa suzama radosnicama, jučer ih nažalost nismo vidjeli ni čuli. Kada je trebalo stati uz vlastiti narod, uz građane koji su ih uvijek podržavali, slavili njihove pobjede i činili ih nacionalnim simbolima, uslijedila je šutnja, a šutnja, kada se odlučuje o važnim pitanjima za budućnost zemlje, je poštovane kolege sportaši također je izbor.

Sportaši, kolege drage, gdje ste se jučer sakrili, zašto i od koga? Zar nije upravo narod bio taj koji vas je nakon svakog velikog uspjeha dočekivao na trgovima? Zar niste upravo zahvaljujući toj podršci postajali slavljeni i heroji cijele Hrvatske? Upravo zbog svega navedenog vas danas imamo puno pravo pitati gdje ste bili kada je vaš narod trebao vas?

Nije problem ako netko od sportaša ima drukčije političko mišljenje, jer narod od sportaša nikada nije ni tražio da se odrede prema bilo kojoj stranci. Problem nastaje kada se osobni komfor, privilegije ili bliskost sa nekim političkim strukturama, baš kao što se jučer očito dogodilo, stave ispred interesa ljudi koji su vam desetljećima davali svoju podršku.

Ako je jučerašnja šutnja bila svjestan izbor, a teško je to drugačije objasniti, onda je javnost ima pravo tako i protumačiti. Građani ne traže od sportaša da budu političari, ali traže i očekuju minimum građanske hrabrosti i odgovornosti jer medalje, trofeji i milijuni pregleda na društvenim mrežama nisu samo osobni uspjeh sportaša, oni su velikim dijelom i rezultat ljubavi i podrške ovog naroda.

Zato dobro zapamtite jučerašnji 5. rujan jer narod pamti tko je bio uz njega kada je bilo teško, ali pamti i one koji su tada okrenuli glavu. Sljedeći put, kada budete izlazili pred taj isti narod, nemojte očekivati da će zaboraviti što je bilo 5. rujna 2026. godine jer za biti ponos Hrvatske nije dovoljno samo stati na pobjedničko postolje.

Ponos Hrvatske je imati hrabrosti stati uz svoj narod kada je najpotrebnije.

05/09/2026

Zagreb, 05. 09. 2026. Trg bana Josipa Jelačića...

"Hodaj za Liku" je bilo uistinu veličanstveno "hodanje" za Hrvatsku, a ovo što se dogodilo danas, je po svemu što smo vidjeli i čuli tek jedan prosvjed iza kojeg nije stavljena točka već jedan veliki zarez...

Hvala svim umirovljenicima koji su se odazvali pozivu na prosvjed, i danas bili prosvjednici sa dostojanstvom zajedno sa tisućama drugih prosvjednika svih dobnih skupina....

Da se malo i našalim... netko je danas morao doći prvi, a onda je red i da posljednji ode...

05/09/2026

To be or not to be, that is the question?

Danas će građani, kako organizatori „Hoda za Liku“, tako i svi koji će u podne biti na Trgu bana JJ u Zagrebu, pokazati na kojoj je razini građanska svijest i politička zrelost Hrvatske.

Ne prosvjeduje danas ni ljevica ni desnica već zdrav razum protiv omnicida i onih koji su za to odgovorni. Čuvanje čistog tla, zraka i pitke vode za generacije koje dolaze je izraz onog iskrenog odnosno iskonskog domoljublja, dočim je ilegalno zakopavanje toksičnog otpada, uz zatvaranje očiju nadležnih institucija, izraz najgore moguće izdaje, zapravo veleizdaje uz elemente terorizma, koju netko može počiniti domovini i narodu.

Sa veleizdajnicima i ili teroristima se ne pregovara....

04/09/2026

Je li sutrašnji „Hod za Liku“ politički prosvjed!?

Nema nikakve dvojbe, svaki prosvjed u svojoj je suštini politički prosvjed, i upravo zato nema potrebe bježati od te činjenice, još manje je pokušavati prikriti izjavama da radi toga što političari neće biti govornici sutrašnji prosvjed u Zagrebu „nije politički“, jer jest, i treba biti!

Sve što se već mjesecima događa u svezi ilegalnog toksičnog otpada u Gospiću odavno je prestalo biti samo ekološko ili lokalno pitanje. To je postalo pitanje političke odgovornosti, institucionalne odgovornosti i odgovornosti konkretnih ljudi koji su godinama trebali, ali nisu štitili građane i njihovo zdravlje. Da je Gospić itekako političko pitanje, najbolje je pokazao i sam predsjednik Vlade svojim „gostovanjem“ u Gospiću prije neki dan.

Sutra među govornicima neće biti političara, ne moraju ni biti, ali se nameće legitimno pitanje, zašto? Je li odluka donesena možda zato da se organizatori ne zamjere HDZ-u i Vladi ili je to možda slanje poruke kako su „svi političari isti“, pa su samim time svi jednako krivi i odgovorni? Ako je odgovor na bilo koje od dva pitanja potvrdan, onda je to ozbiljan problem, jer bi prvi pristup značio svjesno ublažavanje odgovornosti jedino odgovornih koji upravljaju državom i institucijama, dok bi drugi bio klasična politička manipulacija izjednačavanja onih koji upozoravaju na problem sa onima koji su ga trebali i morali spriječiti ili riješiti.

Blok umirovljenici zajedno (BUZ) često ističe činjenicu kako nismo svi isti, nikada nismo bili, i nikada nećemo biti. Ono što su organizatori prosvjeda možda previdjeli jest činjenica da svatko tko sutra stane za govornicu na Trgu bana Josipa Jelačića neće upućivati rođendanske čestitke, niti dijeliti političke floskule, već, nadam se, jasno i glasno reći tko je odgovoran, za što je odgovoran i što mora učiniti. Kako je je politička odgovornost potpuno jasna, onda isto tako treba jasno zatražiti i ostavke svih odgovornih. Što je to ako nije politika?

Prosvjed u subotu ne smije se pretvoriti u još jedan nakon kojega će se svi vratiti svojim kućama, institucije nastaviti po starom, a odgovorni nastaviti obnašati svoje funkcije. To bi zapravo bila najveća moguća pobjeda institucionalne korupcije kojom je premrežena cijela Hrvatska. Kako god prosvjed završio, na kraju će ostati činjenica da je politika jedina koja može i mora donijeti rješenja, uz preuzimanje pune odgovornosti za njihovu provedbu.

Politika će sutra biti uz narod jer tako i treba biti, ali ne ona stranačka, ne ona ideološka, ne ona oporbena, već politika kao odraz istinskog domoljublja i volje naroda. Upravo će politički predstavnici, oni koji su od početka stajali uz narod već sutra nakon prosvjeda nastaviti političku borbu na svim „frontovima“, posebno u Hrvatskom saboru kao najvećem predstavničkom i zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske. Ako politika koja je uz narod ubrzo ne postane dio rješenja, onda će ona druga ubrzo postati dio još puno većeg problema.

U kontekstu aktualnih događanja ne treba se čuditi ako se već na sljedećim izborima neko od sutrašnjih govornika nađe na nekoj izbornoj listi. To nije niti smije biti problem, upravo suprotno, ali isto tako ne smije se dogoditi da se sutra izgovore velike riječi, a već prekosutra zaboravi što se govorilo. Ni Gospić ni Hrvatska više nemaju vremena za Plenkovićev politički teatar. Hrvatskoj nisu dovoljni samo govori, trebaju nam jasni odgovori i odgovornost.

Hrvatskoj treba politika i političari koji se te odgovornosti neće uplašiti.

03/09/2026

Plenkoviću, Gospić nije kulisa za PR, ovo je pitanje odgovornosti, zdravlja i budućnosti!

Andrej Plenković jučer je u Gospiću svoju izjavu počeo riječima: „Prije svega, razumijemo kao Vlada zabrinutost svih žitelja zbog otpada koji je nezakonito odlagan i koji ima karakter opasnoga otpada.“

Plenković uvodnom izjavom zapravo potvrđuje da Vlada uopće ne razumije ili ignorira problem za koji je sama odgovorna, a odgovorna je jer je liberalizirala poslovanje sa otpadom. Prebacivanje odgovornosti na županijske centre kojima su prenijeli ovlasti za izdavanje dozvola vezanih uz otpad je samo još jedan pokušaj Plenkovića da se izbjegne vlastita politička odgovornost. Ako Vlada doista razumije problem, zašto se na njegovo rješavanje čekalo mjesecima, jer problem nije nastao jučer niti sam od sebe.

Ono što posebno iritira je konstantno umanjivanje moguće štetnosti zakopanog toksičnog otpada, a najbolje se vidi po izbjegavanju bilo kakve žurnosti postupanja sa zakopanim otpadom. Umjesto da je cijelo područje zakopanog otpada već mjesecima privremeno prekriveno vodonepropusnim materijalom, sve se odugovlači navodnim postupcima javne nabave koja naravno ima svoja pravila i rokove. Time se zapravo šalje poruka kako se ništa posebno niti opasno za zdravlje ljudi, ili onečišćenje podzemnih voda ne događa...

A onda, vrh političkog igrokaza u Gospiću, voda iz slavine u čašama na stolu tijekom sastanka čime se građanima poručuje kako je voda iz javne vodoopskrbe zdravstveno ispravna i sigurna za piće. Možda i jeste, ali institucijama više nitko ne vjeruje stoga je upravo voda, koju u srcu Like sve češće kupuju u bocama, postala središnja tema zabrinutosti građana.

Slušam i jednog organizatora prosvjeda, koji odbijajući poziv za sudjelovanje na sastanku, poručuje Plenkoviću da će sa njim o rješavanju problema sa toksičnim otpadom u Gospiću razgovarati nakon prosvjeda. Pripisati ću izgovorenu poruku neiskustvu jer je u svakom smislu potpuno pogrešna. Izrečena poruka zapravo znači da se slažeš kako nema potrebe za žurbom, kao i da o rješenju problema hoćeš razgovarati sa onima koji i jesu problem.

Blok umirovljenici zajedno (BUZ) je čvrstog stava da jedino na što se nakon svega do sada viđenog predsjednika Vlade može i treba pozivati, ne samo prije, već i poslije 5. rujna, je da odmah podnese ostavku zajedno sa svojom Vladom, da se žurno raspusti Hrvatski sabor, i da se što prije raspišu i provedu parlamentarni izbori.

Prosvjed „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ nije stranački već u pravom smislu nadstranački i bez ideoloških podjela. Borba za čistu Hrvatsku, čisto tlo, čistu vodu i zdravlje ljudi nema ni lijevu ni desnu boju, niti je ograničena na Liku ili Gospić. Čista Hrvatska nije politički slogan, čista Hrvatska je obveza prema onima koji danas žive u njoj, i onima koji tek dolaze.

Borba za navedeno je ono pravo, iskreno i istinsko domoljublje!

02/09/2026

Kada se profit stavi iznad zdravlja naroda onda to više nije politika, to je izdaja budućnosti!

Postoji granica nakon koje politička odgovornost više nije pitanje ideologije, stranačkih boja ili političkog nadmetanja. Ta granica je zdravlje ljudi i opstanak prostora na kojem živimo.

Slučaj Gospića i zakopavanja ogromnih količina toksičnog otpada, mora biti upravo ta granica i taj trenutak. Posljedice ovakvog zločina ne moraju biti niti su najčešće vidljive odmah, posebno jer najopasniji otrovi ne ubijaju preko noći, oni ulaze u tlo, podzemne vode i hranidbeni lanac, godinama se nakupljaju i tek nakon nekog vremena pokazuju svoju razornu cijenu kroz uništen okoliš, bolesti i prerane smrti.

Ako je netko zbog profita spreman ugroziti pitku vodu, plodnu zemlju i zdravlje ljudi, onda je riječ o postupku koji nadilazi obični kriminal, a ako su ga dopustile, ignorirale ili nisu pravodobno spriječile nadležne institucije, onda sasvim sigurno moramo govoriti i o političkoj i institucionalnoj odgovornosti. Zakašnjeli dolazak Vlade u Gospić, uz prethodno odbijanje predloženih zaključaka Predsjednika RH koji je tražio žurni početak sanacije, je samo još pokušaj popravljanja političke štete, nažalost ne i uz iskrenu namjeru da se problem riješi.

Hrvatska je zemlja koja ima ono što mnoge države nemaju ili u čemu oskudijevaju, ima pitku vodu, plodno tlo, šume, more i prirodne resurse. Počiniti omnicid zbog novca znači budućim generacijama oduzimati ono što im pripada. Nakon svega navedenog postavlja se pitanje koji to iskreni domoljub može stati u zaštitu onih koji su odgovorni za počinjeni omnicid, koja to politička opcija neće osuditi sve odgovorne, one koji su zdravlje ljudi i čist okoliš podredili profitu, i koja to politička opcija neće dati podršku građanima i prosvjedu „Hodaj za Liku“?

Prosvjed 5. rujna neće podržati samo oni koji, moguće je, imaju veze sa ekomafijom, oni koji iz nekog političkog razloga ili osobne koristi ne žele obračun sa zlom, kao i oni koji se uskraćivanjem podrške prosvjedu žele dodvoriti aktualnoj vlasti računajući na neku sinekuru. Ovi posljednji su onaj najgori politički talog, talog koji Plenkovića već treći mandat drži na vlasti. Taj politički talog je radi osobne koristi spreman podržati čak i vlast koja je za račun profita mafijaških skupina spremna žrtvovati i opstanak vlastitog naroda.

Ne postoji opravdanje koje može sakriti optužujuće činjenice prema svima koji su odgovorni, a po zapovjednoj odgovornosti završava sa onim tko je na vrhu piramide. Zato je prosvjed „Hodaj za Liku“ 5. rujna puno više od prosvjeda koji se odnosi na Gospić ili Liku. To je obzirom na prijeteću ugrozu, najveću nakon Domovinskog rata, ujedno i najveći test za sve političke stranke, udruge i pojedince, to je najveći do sada test demokratske zrelosti naroda.

U subotu 5. rujna saznati će se tko je spreman stati uz narod, a tko će zbog osobnih ili bilo kakvih interesa šutjeti praveći se i dalje da problem ne postoji. Hrvatska ne smije postati europsko smetlište, niti se zdravlje hrvatskih građana smije pretvoriti u robu kojom će netko trgovati radi profita.

Kada Vlada nije sposobna osigurati zaštitu ljudi i okoliša, niti utvrditi nečiju odgovornost, tada je vrijeme je za ostavku Vlade, raspuštanje Hrvatskog sabora i nove izbore.

01/09/2026

Plenkoviću, probaj živjeti mjesec dana kao Hrvatski umirovljenik!?

Predsjednik Vlade Andrej Plenković svakih nekoliko mjeseci izađe pred javnost i ponovi istu priču po kojoj BDP raste, plaće rastu, mirovine rastu, Vlada radi za umirovljenike, Hrvatska nikada nije bila uspješnija i naravno, umirovljenicima nikada nije bilo bolje.

Ako je tako onda imam jedan jednostavan prijedlog za predsjednika Vlade. Pozivam ga da svojim primjerom potvrdi svoje riječi tako da svoju mjesečnu plaću zamijeni sa prosječnom mirovinom, i to samo na mjesec dana. Dakle sa navedenim iznosom od cca 760 eura treba platiti stanarinu ili pričuvu, režije, hranu, lijekove, prijevoz, telefon, odnosno sve ono što jedan običan čovjek mora svaki mjesec platiti.

Nema boljeg načina da se nekome objasni kako život umirovljenika ne izgleda poput onih iz Vladinih prezentacija, tablica i postotaka, nego kada mu se stavi na raspolaganje prvog u mjesecu iznos prosječne mirovine, i tako prisili da sazna kako će do kraja mjeseca mnogi umirovljenici morati birati, hranu ili lijekove, režije ili nešto što mu je potrebno, dostojanstvo ili preživljavanje.

Andrej Plenković u svim prilikama voli govoriti o statistički „nikad većim mirovinama“. što je formalno točno, ali i ono što mnoge umirovljenike zbunjuje. U stvarnosti umirovljenik ne živi od statistike nego od kupovne moći koja iz mjeseca u mjesec samo slabi. Koliko uopće vrijedi nekoliko desetaka eura veća mirovina ako je istodobno hrana, stanovanje, usluge i gotovo sve što čovjek svakodnevno mora kupiti poskupjelo daleko više?

Živite gospodine Plenkoviću jedan mjesec isključivo od iznosa prosječne mirovine, a mi ćemo pratiti kako vam ide. Nema dvojbe da je lako govoriti o „rekordnim mirovinama“ iz Banskih dvora, ali sasvim sigurno je puno teže otići u trgovinu sa 20 eura u novčaniku i shvatiti da za taj novac danas ne možete kupiti ono što ste još do prije nekoliko tjedana mogli. Lako je govoriti o postocima usklađivanja, ali umirovljenik ne jede postotke. Umirovljenik jede kruh, plaća struju, plaća lijekove, plaća režije, i zato pitanje nije samo koliko je mirovina nominalno porasla, pitanje je koliko je za tu mirovinu moguće kupiti?

Ako je Vlada toliko uspješna, ako BDP tako dobro raste i kvartala u kvartal, ako plaće rastu, ako državni proračun raste i ako Hrvatska nikada nije imala više novca, nije li logično upitati zašto onda toliko naših umirovljenika i dalje ili u na granici siromaštva? Zašto se problem rastućeg siromaštva pokušava riješiti selektivnim povećanjima mirovina ili jednokratnim dodacima umjesto trajnim povećanjem mirovina svima koji su je ostvarili svojim radom?

Zašto se političkim PR-om pokušava prikriti činjenica da hrvatski umirovljenik i dalje dobiva premalo za desetljeća rada? Umirovljenici nisu socijalni slučaj već ljudi koji su izgradili ovu državu. Ne traže poklon, ne traže milostinju od Vlade već ono što su zaradili. Traže mirovinu od koje se može živjeti, a ne preživljavati, stoga bi bilo dobro za sve da je manje konferencija za medije uz još manje samohvale, a puno više iskrene volje za rješavanje problema.

Prijedlog Bloka umirovljenici zajedno (BUZ) i dalje stoji. Jedan mjesec živite sa prosječnom mirovinom, i svakako pokušajte izdržati do kraja mjeseca, pa nam onda javno svima recite...

Je li hrvatskim umirovljenicima stvarno dobro?

31/08/2026

Što će ostati mladima ako se nastavi Plenkovićeva mirovinska politika?

Ovo što se događa sa mirovinama odnosno mirovinskim sustavom u Hrvatskoj više nije samo pitanje umirovljenika, ovo je pitanje mladih koji danas rade, plaćaju doprinose i vjeruju da će jednoga dana za svoj rad dobiti mirovinu od koje će moći živjeti.

Ako se nastavi mirovinska politika kakvu danas provodi Plenkovićeva Vlada, mladima neće ostati puno toga izuzev još većeg računa za rasipni sustav koji im jednog dana možda neće moći vratiti ni djelić onoga što su u njega desetljećima uplaćivali.

Nakon posljednjeg usklađivanja danas imamo prosječnu mirovinu cca 760 eura, a odnos mirovina i plaća i dalje je isti kao i na početku Plenkovićeva mandata, dakle i dalje daleko od 60% prosječne plaće odnosno razine dostojne čovjeka koji je radio 40 ili više godina. Umjesto ozbiljne promjene sustava, dobivamo politički marketing kroz jednokratne dodatke, prigodne pakete, najave „13. mirovine“ itd. čime se samo pokušava sustići ono što su već pojeli inflacija i rast troškova života.

To nije reforma mirovinskog sustava, to je kupovanje vremena i birača, a dragocjeno vrijeme za rješavanje problema se samo troši. Činjenice kažu da Hrvatska stari, kao i da mladi odlaze, a u isto vrijeme broj radnika u odnosu na broj umirovljenika i dalje je nepovoljan. I umjesto da Vlada kreira sustav koji će mladima omogućiti da vjeruju u vlastitu budućnost, oni danas financiraju sustav u kojem im nitko ne može jamčiti što će ih čekati za 20, 30 ili 40 godina.

Mladima se zapravo šalje poruka da trebaju raditi dulje, plaćati više i da štede sami, a za mirovinu ćemo već vidjeti! Upravo zato Blok umirovljenici zajedno (BUZ) ne govori samo u ime umirovljenika, govorimo u ime njihove djece i unuka. Današnji mladi imaju pravo znati koliku će mirovinu dobiti nakon 40 godina rada? Imaju pravo znati hoće li uopće moći živjeti od nje ili će nakon cijelog radnog vijeka ponovno morati raditi, baš kao što su već danas mnogi prisiljeni da bi mogli preživjeti.

Gdje je tu pravda? Mirovina nije socijalna pomoć već samo „odgođena plaća“ odnosno novac koji čovjek desetljećima izdvaja iz svog rada. Upravo zato BUZ traži potpuno drugačiji pristup, tražimo mirovinu koja će omogućiti dostojan život, pravednije usklađivanje, ukidanje nelogičnih odredbi i dugoročnu mirovinsku strategiju koja neće ovisiti o tome približavaju li se izbori.

Plenković i HDZ neće biti na vlasti vječno, ali današnji mladi će cijenu njihovih današnjih odluka plaćati desetljećima. Zato ovo nije borba samo za umirovljenike, već je to borba i za mlade koji sebi trebaju odgovoriti na pitanje, znate li što će vam ostati nakon 40 godina rada ako se ništa ne promijeni već danas? Dostojna mirovina ili obećanje da će vam jednog dana biti bolje? Ako mi danas ne promijenimo sustav jer nismo imali dovoljnu podršku od mladih, sutra neće biti dovoljno reći nismo znali.

Radi svega navedenog BUZ neće šutjeti jer mirovinski sustav koji nije ni pravedan ni siguran prema današnjim umirovljenicima, nije siguran ni za mladost, budućim umirovljenicima.

Blok umirovljenici zajedno

08/09/2026

07/09/2026

06/09/2026

05/09/2026

05/09/2026

04/09/2026

03/09/2026

02/09/2026

01/09/2026

31/08/2026

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request