26/05/2020
"Ima jedno mjesto dje i sad mirisu lipe,
Znam da znate, korake mi prate.
Kad hod sam zaveslao u velikim cipelama
Poznatim putem..cutao sam ja,
A cutale su i lipe.
Taman pomislim slovo da izustim,
A one svojim granama pssst, da cutim.
Evo sad ne cuju ni glas od mene,
Nijesam tu, daleko sam i od sebe...
Hodam drugim mjestom po kuci i drzim male prste
Sto uce da naprave prve korake cvrste.
Pricam, iako jos nista ne znaju o tome
Kuda su setali moji prsti i kako su oni postali cvrsti.
Znam ja, bas skoro svaki kamen i ko je upalio taj veliki plamen
Da imam sve u oku i medj zubima
Volim to drugacije u mojim ljudima...
Dok lezim, provlacim prste kroz kosu svake lipe u redu,
Opet sam skolarac na nekom novom letu,
Ali me sad zuljaju one velike cipele,
U novim gazim lako,
Ali kako da zaboravim one prve korake bas tako?
Prva putovanja od kuce do skole, izmedju lipa u redu,
I kad sam prvu uzeo kredu
Kad smo krali jabuke i pili vodu iz iste metalne cinije...
Bio sam jos jedan sa lebom od marmelade
Koji ispod lipe od sunca malo 'lada krade...
Mislim da na svijet ne postoje takva mjesta, ili bar nisu cesta...
Odlasci na dan, mjesec ili cijele godine,
Ne mogu to nikako da promijene...
Sve je to sad, jednostavno, kao juce,
Ti si moj omiljeni kamen, okrenem se i opet stanem,
Ima li na svijet takvo mjesto?
Mozda ima, ali nije cesto.
Ja sam onaj isti sto sam bio,
Mozda malo ludji nego sto sam htio,
Imao sam srece da disem tak zrak,
Ko razumije - to je onaj pocetni znak..."
