25/04/2020
Život jednog SAMO-a.
Toliko se ustupaka traži ovih dana, da ste svojim prohtjevima probudili gnijev i onih što su uvijek srećni sa onim što imaju. Toliko je ljudi potraživalo ustupke, da je zastrašujuće koliko ljudi se osjeća privilegovano u odnosu na bilo koga drugog u situaciji kad smo svi sve više išli ka izjednačavanju.
Čak smo počeli da se vraćamo univezralnim vrijednostima, kao da su nam otimane, a ne kao da smo ih sami potisnuli u svijetu populističkih nadirućih realizacija naših zastranjenih potreba.
Koji ste vi od paradoksa kojima smo izloženi ovih dana?
Među najmilijim je taj da smo svi došli u posjed tajnih informacija, i da ih u povjerenju sa svima dijelimo, želeći da spasimo svijet dok ga svojom glupošću gotovo sa osmijehom guramo u propast.
Domovi u koje je toliko topline unijeto putem raznih rasprodaja, postale su nepodnošljivo i hladno mjesto iz kojeg se trudimo da pobjegnemo makar i u virtuelni svijet. Izmišljamo razne challenge u kojima svi pratimo jedan te isti trend i time pokazujemo kreativnost. Kreativnost pokazujemo tako što svi pratimo jedan te isti trend koji je izmišljen u challengu. Tako je, odavno ništa kreativnije ne čuh. Kako se samo neko sjetio da na taj način podstiče gomilu kreativnosti od koje ganglije trepere. I da, okej je sve to, ali koliko od tih izazova je imalo neku svrhu širu od neke sopstvene potrebe?
U nedostatku načina da dokažemo svoje umjeće, kao da samo vrijedi ono čime smo se naglas dokazali, grcamo u gomili recepata koje smo isprobali i konačno se manje više svi izjednačavamo u hrani koju jedemo – onu koju zaista i volimo, kućnu. Na ljestvici obroka srećemo se sa običnim svijetom koji svaki dan svoj obrok urednio spremi i pojede, a da ga pritom nije iznio sudu gomile ljudi sa kojima se prati, a u njima ni na prste ruke ne bi nanizao one koje voli.
Živimo od troubekova, ili što bi se po starinski reklo od stare slave, od lanjskog bikini zanosa, od skorašnjeg nek mi nosić pocrveni ski rizorta...
Pitanje na koje bi valjalo sebi da odgovorite je šta ste u svom životu istinski izabrali ukoliko vam je falilo vremena za sve stvari koje volite? Ako ste tek prisiljeni, počeli da radite na sebi? I ukoliko je ovo način da se sjetite zaboravljenih seoskih vikendica kojih vas je skoro pa sram, koliko bi i trebalo da vas bude sram od ljubimca koji je obaveza do trena kada vam postane potvrda za slobodno kretanje.
Toliko je ovo stanje na površinu izbacilo licemjernog polusvijeta, koji je SAMO nešto malo tražio za sebe ili uradio misleći da je njegovo SAMO preče od mog SAMO ili bilo čijeg drugo. A nakon dužeg uvoda, trebalo bi i objasniti zašto je jedno SAMO riječ u koju bi stalo pola polusvijeta koji svijetom obitava. Uostalom, sav ovaj karantin je i posledica nečijeg SAMO, bez želje da taknemo temu otkud nas je zadesio, jedno možemo da tvrdimo – neko je odlučio da SAMO za sebe nešto uradi.
I moje samo da vidim ovoga ili onoga je ostalo ugušeno jer ima toliko tih samo. I moje ide mi se tamo je opet samo SAMO, a toga svi imamo.
I svima bi bilo lakše kada bi SAMO to nešto malo se promijenilo u svemu ovome.
Ono što je trebalo da se promijeni u svemu je naša svijest koja je nezavsna od bilo koga ko vlada, vodi ili upravlja svijetom. Od bilo kojeg pravila koje bi trebalo da se poštuje i bilo koje kazne koju ćemo jeftino platiti vremenom ili novcem.
Naša svijest, koja ogoljena treba da bude svijetla i da čini dobro za opšte dobro, a ne dobro za dobro vaše sjedalne površine.
Licemjerstvo je teška riječ, a u njoj leži lažov koji se raduje lošem djelu koje učini sudeći drugom za isti takav čin. I teška je riječ, ali lako se otkine s jezika pa ode na bezbroj licemjernih glava. Istih onih koji su zatvoreni u karantinu pričali o važnosti prirode i njenog očuvanja. Radovali se delfinima koji idu gdje im je volja, usplahireno dijelili činjenicu da se Himalaji vide iz Indije, iako nisu ni znali do juče da je to i bilo moguće prije 30 godina. Učestvovali u svim hvalospjevima planeti koja se oporavlja, zdravili se danom te iste planete kao dvije strine tokom ispraćaja golobradog momka na služenje vojnog roka. Komentarisali i raspredali ko je odgovoran kome, za šta i kako.
Odgovoran si SAMO ti koji se pronađeš u definiciji licemjera koji ispravne stvari čini samo pred publikom i kada mu se boduju raznim vrstama reakcija od onih ljudi kojima sva načela počivaju na polu iskrenim reakcijama virtuelnih kritičara.
Za kakvim si parkom vapio prika do prije nekoliko dana, kad si čim si tu upušten ostavio praznu limenku? Naučen kući da neko sklanja za tobom, da li si dao smjernice ukućanima kuda siješ svoju bezobzirnost? I nije ono što je ostavljeno smeće, smeće je onaj koji ostavi SAMO ono što je iskoristio i više mu ne služi ničemu. I nije u pitanju ljubavni raskid, nego raskid sa sviješću i bacanje u zagrljaj sebičluku.
SAMO si odlučio da ostaviš kesu od zdrave hrane, jer je važno da si ti meni zdrav, a drugima šta bude. Ne bi ni imao kad da budeš tako zdrav da je predmet tvog razmišljanja zdravlje ostatka.
SAMO si nezgodno felširao opušak pa se zapalilo malo šume, ma mrvica, iako za života nisi drvo zalio, a ne zasadio.
SAMO si frljaknuo žvaku jer ta tvoja i ne predstavlja neku razliku od milion drugih koje su isto ti SAMO ĆU JEDNU bacili.
SAMO si nakon nategnutog trokuta i treperećih bicepsa, flašu smućkane energije ostavio na klupi jer je ionako ta flaša sama po sebi bezvrijedna, pa kome smeta nek je skloni.
SAMO si malo ubrzao kroz grad, jer tvojim porivima raznim se žuri i nemaš kada da misliš o svima koje si umalo oduvao. I SAMO malo si secnuo krivinu, jer će ti ta sekunda više, donijeti sve blagodeti ovozemaljskog života.
SAMO si željan planine, i rijeke i jezera, ali si isto tu malu, jednu nevinu, šarenu plastičnu kesu pustio niz vodu... A onda se od tih SAMO kesa nizvodno napravio pravi performans treperućih kesa na granama okolnog drveća. Ionako imamo SAMO nekolike rijeke, šta fali, nije to previše zakačenih kesa. A valjda dolje nizvodno više niko i ne živi, pa neka nosi voda, samo nek ne stoji u vidokrugu.
SAMO si bacio kroz prozor auta omot od čokoladice, ionako će to vjetar odnijeti tamo gdje se toliko i ne vidi, pa neće niko baš taj jedan omot primjetiti.
SAMO ćeš stečenu naviku bacanja smeća kroz prozor nastaviti da primjenjuješ onda kad ostaneš doma, pa ćeš baciti jedan bajati kolutić čajne, to će se ionako razgraditi. A nisi baš ni toliki stručnjak da potrefiš komšijino auto. Možda ponekad, ali to je samo jedan kolutić čajne. Samo nek ga skloni i u čemu je problem?
Ni malo tjestenine, dok niko ne gleda, ipak je to SAMO malo beživotne tjestenine koja će možda postati ljepša ako napusti tvoj stan leteći preko terase.
I SAMO poneku mrvicu ti ćeš proslijediti komšiji ispod, toliko su sitne da neće ni primjetiti.
I tvoje samo će postati gomila SAMO-a koje si počeo da radiš čim si raspušten, jer drugog izraza nema za nekog ko je jedva čekao da pljune po onome što mu je juče djelovalo kao najdragocjenija stvar.
I hoćeš bolji svijet? Čime si ga zaslužio? Ili bi i taj bolji svijet samo za sebe?
Spregom pametnih i vrijednih, požrtvovanih i posvećenih ti imaš šansu da u dva klika odeš u bilo koji kraj svijeta i da putuješ nekim drugim ulicama, a ti? Ti i dallje živiš skučen u ubjeđenju da je tvoje prisustvo ovde presudno za postojanje svega ostalog i da se trava zeleni od tvog pogleda.
Da uživaš samo u onome što si ti stekao i čime ti rapolažeš, u najboljem slučaju ostao bi doživotno u svojoj kući iz koje si jedva čekao da pobjegneš.
Kada shvatiš da si poseban u svojim SAMO-ima baš koliko i drugi tražićeš neki ljepši način da budeš ispravan, a taj način će te toliko osloboditi da neće biti mjesta na kojem ćeš se osjećati loše.
Bićeš drug i sebi i drugima, a zahvalnost ćeš osjetiti i od nijemog drveta i od sjaja u očima bilo kojeg bića kojeg si poštedio svojih surovih razmišljanja i djelovanja. Bićeš sebi srećan.
Zato, prije nego napustiš prostor u kojem živiš, zamisli da je on dio nečeg većeg i ljepšeg, pa svo svoje smeće - i fizičko i duševno odlaži na mjesto koje je za to namijenjeno, nikako ga ne ostavljaj drugima da se njime bave.
