18/04/2017
Pitaju me ponekad sta sam mogao da uradim da bih izazvao manje bola i omogucio ljubavi da zivi, umjesto sto sam je unistavao,
kao i one koje su tu ljubav prema meni gajile. Neki prijatelji misle da ce me spasiti od odgovora na to pitanje nalazeci mi izgovor u baksuzluku:
to je, kazu oni, zato sto mi izabrana zena nije odgovarala, zato sto je u sebi imala nesto nepodnosljivo za mene, i da mi preostaje da,
bez zaljenja i bez stida, cekam da sretnem onu koju cu voljeti i koja ce me ispuniti. Oni hvale jasnocu moje inteligencije, prefinjenost mojih analiza i ne sumnjaju da ce te kvalitete jednog dana prepoznati neka zena, koju necu povrijediti i koja nece mene povrijediti, zena sposobna da upotpuni moju dusu...
Ti, prijatelji grijese, osim u jednom: imam dovoljno duha, uistinu, da bih izmjerio svu velicinu svoje nesrece, i ponore svog srca. Sav razum kojim raspolazem me razrjesava jedne jedine lekcije: a to je da taj razum, na koji smo toliko ponosni, ne sluzi ni tome da pronadjemo srecu niti da je dajemo. Snaga osjecanja je poklon koji treba traziti od nebesa, cak ni najpronicljivija metafizika ne opravdava covjeka koji zato sto ga nema, kida srce koje je njega voljelo. Mrzim stu slabost da se uvjek okrivljuju drugi zbog sopstvene nemoci, i koja ne vidi da se zlo ne nalazi okolo vec u njoj samoj. Mrzim tu sujetu koja uvjek razocarana u one koje je osvojila, njima pripisuje svu krivicu, a sama neunistiva lebdi nad rusevinama. Mozemo,kao sto to cine moji prijatelji, navesti hiljadu razloga za neuspjeh ljubavi u mom zivotu. Ali okolnosti su tako malo bitne, sve je u karakteru: uzaludno prekidamo s predmetima i bicima koja su izvan nas; ne znamo da prekinemo samo sa sobom. Mijenjamo okolnosti, zaljubljujemo se u drugu zenu, ali prenosimo u svaku od njih nemir od koga smo mislili da cemo se osloboditi, a kako se ne mozemo promijeniti jednostavnim premjestanjem, shvatamo da smo uspjeli samo da dodamo jos nemira na kajanja i jos gresaka patnjama...
Muskarci koji se prema tom osjecaju odnose s vise ili manje odgovornosti, zbog drugih neodlozenih obaveza, naviknutiji da sami budu centar onome sto ih okruzuje, nemaju u istoj mjeri koliko zena plemenitu i opasnu sposobnost da zive u drugome i za drugog. Ali kod pojedinaca, ta pribliznost je ravna nuli. Takvi muskarci, medjutim, nisu cudovista. Cak i kad se obavijaju laznom ravnodusnocu i izvjestacenom bezbiznoscu, odbacuju bol kojoj su sami uzrok, priroda se munjevito vraca u njih i bol se onda penje poput suza: osjecaju da su se njihova srca, za koja nisu vjerovali da su u to upletena, uvukli korijeni osjecanja koja su sami izazvali.
Pokusaju da ih odatle iscupaju i to im i uspijeva; ali rezultat tome je da im jedan dio duse umire.
Znaju da je bice koje pati zato sto voli svetinja i oni pate zato sto mogu samo na trenutak da osjete tu bol, sto osjecaju tek na trenutak te besknacne kretnje srca, i sto su tako u svijetu, poput nepomicne stijene usred talasa...
Da li bi moglo biti drugacije? Ne znam. Hoce li bogalj ikad prohodati? Poznato mi je bolno cudjenje zene kada shvati da vise nije voljena,
strah koji je scepa kada je ostavi onaj koji je obecavao da ce je vjecno obozavati; poznajem to iznenadno potisnuto samopostovanje, kad ne zna kud da se dene, to podozrenje koje zamjenjuje ono potpuno povjerenje i koje, prisiljeno da se okrene protiv bica koje je sama podigla na pijedestal, pocinje da se siri na cio svijet.
Sta joj se moze reci kad se ona pita koja se to rijec, koji se pokret oglusio o srecu?
Sta joj odgovoriti kada jos trazi nacin da je dosegne,i kada od mene ocekuje znak koji necu dati ?
Svjetlost je ono sto dodirujem, crnilo ostavljam. Nista se ne moze uciniti za zivotnu srecu s muskarcima poput mene: Njih ne treba srijetati..
