17/02/2021
Piše: Lena Ruth Stefanović
SAN NAD SNOVIMA
Ove noći usniću san. U tom snu biće nas četvoro, moji roditelji, baka i ja. Selićemo se svakih nekoliko godina, iz jedne zemlje u drugu, ostavljaći sve što znamo za sobom. Ja ću menjati škole, uniforme, prijatelje, jezike. U početku ću se truditi da puštam korjenje, kasnije ću shvatiti da sasijecanje korjena boli. Počeću da se ponašam kao putnik, kao stranac koji je samo privremeno tu. Tamo. Bilo gdje. Odrašću i postati večiti stranac, tuđin – recidivista, svevremeni nomad; biću skitnica, turista, neko ko je tu tek na kratko, a možda čak ni na toliko.
Kada budem upoznavala ljude, oni će me prvo pitati: koliko dugo ostaješ? Znaće da ćemo prije ili kasnije otići, znaćemo to i mi. Znaću da će sve moje biti tek privremeno moje, tek pozajmljeno i ustupjeno, moja kuća, moji prijatelji, svi ti jezici koje sam mukotrpno učila, sve to ću ostaviti za sobom, prije ili kasnije.
U tom snu, koji ću opet sanjati noćas, kada napinim dvadeset godina u jedinoj zemlji koju sam zvala svojom, izbiće rat. Preko noći ostaću bez nje, bez domovine, bez maternjeg jezika i nacionalnosti; jezik koji sam zvala maternjim preko noći postaće – mrtav jezik, a moja nacija, svih dvadeset dva miliona ljudi koji su je činili, takođe preko noći, nestaće sa lica zemlje. Naći ću se zatečena, više neću moću da odgovorim na pitanja ko sam, otkuda sam i kuda idem.
Narednog jutra probudiću se u Firenci i posmatraću Ponte Vecchio kroz prozor svoje spavaće sobe. Požuriću da stignem na čas italijanskog, ispivši espresso s nogu negde uz put, probijajući se ka Mercato di Porcellino – prasećem trgu, na kojem se nalazila moja škola.
Firenca je grad naprimereniji onima koji pate od svih vrsta srdobolje, uključujući i žal za zemljom, koja više ne postoji. Duh grada, koji obitava nad rijekom Arno, mami vam žalosne uzdahe. Grad je tako lijep, tako sjajan – da mnogi gube svijest, a neki dobijaju prolazne srčane smetnje; tek nekolicina posjetilaca ovog grada biće do te mjere opčinjeni njegovim šarmom da će oboljeti od privremenog ludila. Ta boljka u medicini poznata je kao Florentinski sindrom.
Ako ste mnogo tužni dugo vremena, Firenca je grad za vas. Rim, sa svojim jarkim bojama, otvorenim trgovima i koketnim, oblim fontanama, Rim bi Vas, tako tužne – dotukao. Napulj bi zaplakao tako jako, da bi ste, i sami uplakani, na kraju Vi tešili starog romantičara. Firenca je pravi grad za Vas, ova otmena dama osetila bi Vaš bol, ali bi se, u skladu sa dobrim tonom, pretvarala da ne primećuje… Ni vašu tugu, ni vas same, bar ne više od onoga što bi Vam stavila na znanje jednim tek primjetnim naklonom glave. Aristokratkinja te dobi, mada damu nikada nećete pitati za godine, zasigurno pozna bol srca, iz iskustva, koje se, možda, već čini tuđim. Ona će razumjeti vašu tugu za zemljom koju ste izgubili i zbog jezika koji je postao mrtav onog dana kada se izgubila njegova zemlja. Možda će vam grad otkriti neke od tajni koje čuva – o ljubavnicama kraljeva, koje su potonji nazivali ljubavima svojim života, ali ih nisu ženili, o potajnim misticima i pijanim slikarima, o alhemičarima, koji su uvijek tražili eliksir, nikada ga ne našavši, o lukavim trgovcima i zabavnim prevarantima, o uličnim muzičarima i ribarima, koji su znali mnogo priča, kao i o prodavcima sa trga, koji su znali sve gradske priče… Jer patnja je univerzalna, bol je jednak, ne dijeli nas i ne razlikuje, sledi nas i prati u stopu, svakog od nas, oduvijek i sve do kraja stvari.
Rimska vreva umoriće vas kad ste tužni, napuljsko sunce sija prejako kada su vam misli mračne, gospočasta Firenca sa svojm popločanim ulicama, kaldrma je ista svuda, otmeno slovo “h” koje njeni stanovnici u govoru dodaju kako bi se razlikovali od drugih , toskanska vina, klubovi u podzemlju za koje turisti ne znaju, transeksualci iz ulice Via Nazionale – sve to vam je preko neophodno dok ste u žalosti za jednom zemljom.
U školi svi su bili stranci, čak je i nastavnica italijanskog bila odnekud drugo, ona se osjećala jednako tuđom, kao i svi mi, iako je Firenca najbolji grad da budeš tuđin, kad već moraš to da budeš. Po gradu se pričalo da su neki bili rođeni tu, od roditelja koji su takođe bili baš iz Firence, ali te ljude nikada nećete sresti; oni mora da imaju neke svoje skrivene p**anje kojima se kreću, nevidljivie za vas, svoja naročita prevozna sredstva, posebne škole i salone za ulepšavanje, različite od vaših, jer vaši putevi se nikada neće ukrstiti. Svi ljudi koje ćete sretati biće stranci, baš kao i vi. Neki će ostati tu tek mjesec dana, neki mnogo duže, neki će se zadržati u Firenci svega par dana, retki su oni, poput mene, koji će proživjeti tamo čitavih devet mjeseci.
Dabiste stigli do moje zemlje iz Firence, treba da se uputite na jug, skroz dolje, do drevnog grada Barija u kojem je sahranjen Sveti Nikola, pokrovitelj mnogih crnogorskih porodica. Kod sveca treba da se ukrcate na velik brod i otisnete u otvoreno more. Plovidba traje jednu noć, ujutro ćete se probuditi usred Crnih Planina. Klima je potpuno drugačija ovdje, iako je i ovo Mediteran. Čim siđete sa broda i kročite u barsku luku, osjetićete da vrijeme ovdje protiče znatno sporije.
U Firenci vrijeme juri, zajedno sa svojim užurbanim turistima, u Napulju – vrijeme se opija sunčevom svjetlošću i pjeva o moru i ljubavi; u Crnim Planinama vrijeme ne žuri nikud posebno i usporava do preseka na kojem se čini da je gotovo sasvim stalo. Veličanstveno drveće, maslinjaci začarani nekada davno, nikada ne idu nikamo, zauvek su tu i čini se da su čak i ljudi, koji žive u kamenim kućam ispod maslinjaka oduvek i zauvijek tu.
Niko nije tuđin ovde, svi su rođeni ovdje, od roditelja koji su takođe bili rođeni ovdje. Krševi u Crnim planinama nisu čuli za ljubavnice kraljeva, niti za ulične muzičare slomljenih srca. Ovi krši pričaju neke druge priče o bitkama i viteževima, o pobjedama i izdajama, koje čini se, uvek idu ruku pod ruku. Te priče sam pažljivo slušala posle dolaska iz Firence, shvativši da imam sve vrijeme ovog sveta da ih naučim. To su priče, koje prepričavam vama, shvativši da sam ih sanjala dok sam bila budna.
