25/07/2026
25. juli – datum koji za neke ljude nikada neće biti samo običan datum. To je dan tuge, bola i sjećanja koje ne blijedi. Dan kada je zauvijek prestalo da kuca srce jednog velikog čovjeka – Avde Kapića.
Dana 25.07.2002. godine, u cvijetu života, tragično je izgubio život od zaostale tenkovske mine dok je poštenim radom zarađivao svoju koru hljeba. Nije poginuo tražeći bogatstvo niti privilegije, već radeći ono što je cijelog života radio – časno i dostojanstveno se boreći za svoju porodicu.
Avdo Kapić bio je pripadnik Prve čete Kopice, borac, patriota i čovjek čiji se karakter ne može opisati u nekoliko riječi. Bio je oličenje hrabrosti, poštenja, skromnosti, ljudskosti i časti. Krasili su ga dobrota, plemenitost, iskrenost i nesebičnost. Bio je čovjek koji je više volio dati nego uzeti, više pomoći nego tražiti pomoć i više misliti na druge nego na sebe.
Bio je simbol bratstva i zajedništva, oslonac svojoj porodici i prijateljima. Njegova vrata i njegovo srce bili su otvoreni za svakoga. Nije poznavao mržnju, zavist ni sebičnost. Bio je čovjek čija se riječ poštovala, a čije se prijateljstvo smatralo bogatstvom.
Bio je neustrašiv kada je trebalo stati uz istinu, dostojanstven u najtežim životnim iskušenjima i blag prema onima kojima je pomoć bila potrebna. Nikada nije ostavljao svoje prijatelje ni u dobru ni u zlu. Uz njega se čovjek osjećao sigurnim, jer je znao da Avdo nikada neće okrenuti leđa onome koga smatra svojim.
Kao suprug i otac bio je primjer ljubavi, požrtvovanosti i odgovornosti. Živio je za svoju porodicu i bio spreman dati sve što ima kako bi njegova djeca imala bolji život. Njegov najveći ponos bila su njegova djeca, a najveća životna misija bila mu je da ih odgoji u poštene i čestite ljude.
Tog kobnog 25. jula tenkovska mina nije odnijela samo jedan život. Odnijela je oca četvero djece, supruga koji je bio oslonac svoje porodice, prijatelja kakvog je danas teško pronaći i čovjeka kojeg su svi poštovali. Ostavila je prazninu koju ni vrijeme nije uspjelo ispuniti.
Najteži teret tog dana ponio je njegov najstariji sin Rahan, koji je sa samo 14 godina svojim očima gledao tragediju koja će ga pratiti cijelog života. Postoje slike koje vrijeme ne može izbrisati i rane koje nikada u potpunosti ne zarastu.
O veličini Avde Kapića možda najbolje govore oni koji su ga poznavali. Godinama nakon njegove smrti, ljudi koji su pričali o njemu često su to činili sa suzama u očima. Niko nije govorio o njegovom imetku, već o njegovom karakteru, dobroti i ljudskosti. Govorili su da je bio insan kakav se rijetko rađa – čovjek koji je pomagao drugima ne tražeći ništa zauzvrat, koji je poštovao svakoga i kojeg su poštovali svi. Mnogi ni danas ne mogu sakriti emocije kada spomenu njegovo ime, jer iza sebe nije ostavio samo uspomene, nego i neizmjernu ljubav i poštovanje ljudi koji su ga poznavali.
Iza Avde su ostali supruga i četvero djece, ali iza njega je ostalo mnogo više od toga. Ostao je njegov obraz, njegovo ime, njegova djela i uspomena koja živi već više od dvije decenije. Ostao je primjer kakav čovjek treba biti – častan kada je teško, hrabar kada treba stati uz svoje i skroman kada bi se drugi hvalili.
Kažu da čovjek umire tek onda kada ga ljudi zaborave. Avdo Kapić nije i nikada neće umrijeti, jer živi u dovama svoje porodice, u pričama svojih prijatelja i u srcima svih onih koji su imali čast da ga poznaju.
Rahmet ti tvojoj plemenitoj duši, dobri čovječe. Neka ti Uzvišeni Allah podari najljepše mjesto u Džennetu, a nama snagu da te se sjećamo onako kako si zaslužio – kao heroja, borca, oca, prijatelja i čovjeka velikog srca.
Neka je vječni rahmet Avdi Kapiću.
